Tematsko polje i saznajne (do)mete studije Mileve Pavlović primereno sažimaju i predočavaju njeni naslov i podnaslov: Medijska proizvodnja sreće (Prilog fenomenologiji postmodernog subjekta). Ozbiljno empirijsko i bogato dokumentovano istraživanje i analitičko poniranje u načine na koji se danas medijski proizvodi “sreća” (što se mora razumeti kao gorka ironija), zasnovano na autorkinom razuđenom profesionalnom novinarskom iskustvu, širokoj upućenosti u opsežnu, stariju, ali i najnoviju literaturu o predmetu, kao sigurnosti u pogledu utemeljenosti polazišnih stavova, kako naučnih tako i vrednosnih i etičkih, omogućili su joj da uverljivo potvrdi svoju hipotezu o spektakularizaciji ukupne medijske sfere, kao najbitnijoj odrednici odnosa proizvođača vizuelnih i pokretnih slika prema realnosti sveta i čoveka u njemu. U tom pogledu, njena studija biće nezaobilazno štivo i pouzdan oslonac za svako buduće izučavanje raznih aspekata problematike kojoj je posvećena, a čija je aktualnost u našem vremenu neupitna. Odavno dijagnostikovano napuštanje “Gutenbergove galaksije” i uplovljavanje u predele dominacije/tiranije vizuelnog postepeno je, uz konvergentno delovanje većeg broja činilaca, stvaralo prostor za relativizovanje, a potom i isključivanje življene stvarnosti iz vidokruga i doživljajnosti savremenog čoveka, svedenog na pasivnog i podatnog potrošača osmišljeno režiranih medijskih senzacija. Ovaj proces, koji je u međuvremenu uznapredovao do nivoa novog (poraznog) kvaliteta “nesupstancijalne supstance” (Bodijarovog “simulakruma”), koja se nastoji ontologizovati, sa svim pogubnim posledicama po dostojanstvo, pa i samo održavanje ljudskog subjekta i svega onoga što se pod humanum-om podrazumeva, a u čemu elektronskim medijima (prvenstveno televiziji) pripada ključna uloga, tema je o kojoj se u svetu, pa i kod nas, vode žive rasprave. Kad je o našoj sredini reč, dovoljno je podsetiti na nedovoljno zapažene traktate kojima je Željko Simić poslednjih godina uzorao duboku brazdu na zapuštenoj njivi opšte indiferentnosti i bezbojnog oportunizma koji, uz nekolike časne izuzetke, karakteriše akademski i javni diskurs u oblasti društvenih i humanističkih nauka, a čijim se tragom Mileva Pavlović promišljeno kreće. Naročita vrednost, i originalan doprinos, koje ona donosi svojom sadržajnom i slojevitom studijom ogleda se u njenoj temeljnoj činjeničnoj i dokumentarnoj zasnovanosti, čime se problematika o kojoj se obično raspravlja uopšteno i apstraktno, uz tek poneku ilustraciju iz prakse, srećno objektivizuje i uvodi u domen argumentovane izvesnosti. U tome će doprinos ove knjige nesumnjivo biti od suštinskog metodološkog i epistemološkog značaja, i zračenja. Njene poruke i potencijalne pouke se, međutim, ovim ne iscrpljuju.

Na planu nagoveštenom podnaslovom studije, dakle u koordinatama fenomenološkog sa-gledavanja pojave spektakularizacije, kao možda i jednog od najdalekosežnijih znakova (našeg) vremena, uvidi koje Mileva Pavlović saopštava, na liniji prodornih kritičkih zasecanja u tzv. “postmodernu” jednoga Huserla, Bodrijara, Igltona, Hebdidža, Debora ili Sloterdejka, upućuju na smer zaključivanja koji bi logički mogao dovesti do zastrašujuće spoznaje da smo možda prešli onu odsudnu granicu na kojoj se (ljudska) subjektivnost konačno (da li i nepovratno?) gubi. Jer, svrsishodno i tendenciozno proizvođenje paralelne realnosti sredstvima masovne komunikacije nije nova pojava. Ona je narastala s uvećavanjem domašaja i opsega moćnih medija, od visokotiražne štampe, preko radija, do neprikosnovene televizije. Ovakve kampanje dobijale su na intenzitetu osobito u vremenima velikih potresa i sukoba u svetu, što je naročito brutalno došlo do izražaja u propagandnim bitkama tokom Prvog i Drugog svetskog rata. Posle Drugog svetskog rata, u periodu mira opterećenog najvećim brojem vojnih dejstava u istoriji, s nezadrživom eskalacijom tokom poslednjih nekoliko decenija, paralelna realnost (paralelne realnosti) je praktično stalno stvarana, zadobivši gotovo rutinsku uobičajenost. Ta realnost je, međutim, bila paralelna, odnosno iz nje se, pod odredjenim uslovima i u pogodnim vremenima, moglo izaći i vratiti se u, uslovno rečenu, stvarnu realnost. Štaviše, bez obzira na povremene uspehe masmedijskih zahvata, kod ljudi je uglavnom postojala svest, ili bar naslućivanje, o tome da je realnost koja im se propagandno nameće ipak paralelna i fiktivna. Ako je suditi po nekim savremenim filozofskim kritičarima postmoderne i procesa globalizacije, a i na osnovu položaja u koji je doveden prosečan ljudski subjekt, izgleda da je vreme opsenarstva paralelnim realnostima prošlo i da je na delu stvaranje alternativne realnosti koja onu stvarnu neće zameniti privremeno i zarad ostvarivanja nekih ipak ograničenih interesa i ciljeva, čiji su nosioci poznati, već trajno i potpuno. Tako i kod Mileve Pavlović čitamo o stvaranju “alternativnog realiteta”, da bi to na drugom mestu bilo i šire razradjeno: “Medijska stvarnost proizvodi samu sebe, zamenjujući postojeću stvarnost medijskom stvarnošću”. Ovu fazu Željko Simić, a s njim i Mileva Pavlović, naziva post-postmodernizmom/post-postmodernitetom, smatrajući je “tranzicionom…na putu prenosa kompetencije subjekta na tehnološki sistem u okviru globalnog manevra”. Ne možemo se oteti pitanjima čiji je to manevar i dokle smo u ovoj tranziciji ka potpunoj desubjektivizaciji stigli/dovedeni? Ili, kako im suštinu Mileva Pavlović, pomalo zloslutno, a izoštreno formuliše: “Kakvo je i šta je to što funkcioniše kao aktivno, što je zapremilo psihički prostor ispražnjen nakon povlačenja Nesvesnog prema psihoidnosti?”. Ovo “to/To”, neuporedivo opakije od onog Kingovog It, središnji je pojam, za koji čovek još uvek nema zadovoljavajuće objašnjenje. To je onaj Bodrijarov “Princip sveta” koji “zapravo misli nas”, tako da naše subjekatsko delovanje postaje izlišno, pošto je “realizacija od strane sistema potpuna i ne-zavisna”. Čovek, tako, postaje “irelevantan, čak i u smislu sopstvenog postojanja”. Znači li to da nas medijska spektakularizacija života, kao agens tranzicije iz čovečnosti i raz-čovečenost, iz subjektnog ka objektnom, vodi ka predvorju jednog sasvim novog doba, da li smo zaista savremenici “inaugurisanja nove epohalne odrednice: post-postmodernizma”, nove civilizacijske paradigme koja će smeniti i modernu i postmodernu? Čuju se čak i glasovi o približavanju novog aksijalnog doba. Ili će čovek, u okvirima svoje “preostale slobode” ipak subjekatski smognuti snage i naći načina da savlada i razobliči “To”? Mileva Pavlović nema, naravno, ambicije da na ovo “pitanje svih pitanja” ponudi jednoznačan odgovor, ali svojom studijom o “medijskoj proizvodnji sreće”, na osnovu sveobuhvatnog prikaza jedne konkretne, dinamične i reprezentativne medijske situacije i njene metodološki disciplinovane i pronicljive analize, ovo veliko pitanje postavlja na pravi, sugestivan način. A to nikako nije malo, ni kao uspeh ni kao zasluga.

prof. dr Darko Tanasković

—————————————————

„Ironično preinačivši naslov glasovite knjige Tomasa Sasa „Proizvodnja ludila“, doc. dr Mileva Pavlović je, koristeći i svoje neposredno novinarsko iskustvo i obilje empirijski proverljivih činjenica, sa uzvišenog i nepristrasnog motrišta došla do otrežnjujućeg teorijskog uvida da su mediji u današnjem, postmodernom svetu samo puko, premda sofisticirano, totalitarno sredstvo u uništenju klasično shvaćenog Subjekta. „Medijska proizvodnja sreće“ Mileve Pavlović odzvanja bodrijarovskim akordima o simulakrumskom bauljanju savremenog čoveka, dramatično razapetog izmedju projektovanog (samo)zaborava i opšte „kretenizacije“ čovečanstva, koje obznanjuje radost u trenutku vlastitog smaknuća sa povesne scene. “Ludilo“ i „sreća“ tako paradoksalno sinonimno utemeljeni jedni u drugo? Nažalost – da!“

prof. dr Željko Simić

—————————————————

Beleška o piscu:

Doc. dr. Mileva Pavlović

Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, grupa za filozofiju. Magistrirala na temu: “Gubitak kritičkog mišljenja kroz proizvodnju spektakla“, a doktorirala u oblasti Filozofije medija na temu: “Spektakl kao programska orjentacija u medijskim kućama“. Autor monografije: “Mišljenje u senci spektakla“, kao i mnogih naučnih radova u oblasti filozofije i filozofije medija: „Spektakl kao druga stvarnost“, „Reality show – mediji kao generatori spektakla“, ”Senzacionalizam u medijima – put ka obesmišljavanju čovekovog bića“, ”Medijska praksa – duhovni bankrot ili postmoderni usamljenik“, ”Kriza štampe na odru intelektualca“, “Slučaj novinarke M”, ”Potraga za medijskim antitelima”, ”Spektakularizacija estetike ili blještavo ništavilo”… Učesnik u brojnim međunarodnim i domaćim naučnim skupovima i panelima: Međunarodni naučni skup „Medijski dijalozi“,Podgorica, “Filozofija medija“, Međunarodni interdisciplinarni simpozij: Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja (Zagreb), Udruženje građana „Mladi grašak“ za umetnost, kulturu, medije i društvena pitanja (Beograd), Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, Medijsko sveučilište (Koprivnica), ”Press media summit 3“, Regional coverage u Beogradu; naučni skupovi u organizaciji “Estetičkog društava” u Beogradu…