Vesti

Bernd Rabel: Amerika, Velika Britanija i Francuska spremaju novi Versaj Nemačkoj

Izvor: Standard

Brisel ponovo odlučno od Berlina zahteva da bezuslovno odveže kesu i pomogne nesrećnoj Atini. U samoj Nemačkoj otpor protiv takve politike je sve veći. Ministar finansija Šojble je u jednoj debati potpuno izgubio kontrolu nad sobom i počeo bukvalno da histeriše za govornicom Bundestaga. Sve to govori koliko je stanje dramatično. Koliko dugo će trajati ova igra?

— Pariz, ali London, Madrid i Rim sve agresivnije ultimativno, ucenjivački zahtevaju od Nemačke da „iskaže“ svoju solidarnost sa članom EU u nevolji. Naš ministar finansija Šojble želi da po svaku cenu zadovolji Francusku, Britaniju − a iznad svega Sjedinjene Države, koje donose bitne političke odluke − a istovremeno očevidno zna da takva politika šteti interesima naše zemlje, dakle, da je besmislena, jer je Grčka već odavno bankrot.

Zbog čega verujete da su potezi nemačke vlade besmisleni?

— Milijarde evra, koje je naša zemlja poslednjih meseci dala Grčkoj, neće pomoći Grčkoj, ali će naštetiti nemačkoj privredi. Grčka je mafijaška država i ona nema nikakve veze sa modernom državom kakva je ne samo Nemačka već srednjoevropske države, recimo, Holandija, i sve skandinavske države. Kada kažem moderne države, pod time mislim pre svega na zemlje koje poseduju racionalnu državnu upravu, produktivnu industriju i poljoprivredu i efikasni poreski sistem.

Grčka ima i neke adute u svojim rukama. Ovde pre svega mislim na turizam.

— Što se turizma tiče, Grčka poslednjih desetak godina daleko zaostaje za svojim konkurentima, i to ne samo za Španija i Italijom, već i za Turskom, Tunisom i Egiptom. Atina poslednjih petnaestak godina u svojim glavnim turističkim mestima gotovo ništa nije uradila na poboljšanju infrastrukture. Ovo je glavni razlog zbog čega Nemci u znatno manjem broju posećuju Grčku nego što je to bio slučaj, na primer, u osamdesetim godinama prošlog veka.

Ovo su veoma ozbiljne optužbe na račun Grčke. Zar to ne može da se tvrdi i za ostale države u okruženju?

— Tačno, no Grčka je daleko duže u Evropskoj uniji, pa je, prema tome − uz južni deo Italije − primala velika novčana sredstva iz Brisela, i to u vreme kada je briselska kasa bila relativno dobro popunjena. Danas jedna Bugarska ili Rumunija mogu samo da sanjaju o takvim investicijama iz Evropske unije. Slovom, problem sa Grčkom sastoji se u tome što je njihova vlada varala, i to beskrupulozno, drsko. Zamislite kada vam mafija sprovodi „demokratizaciju“ i reformiše poreski sistem! Atina nije ispunila nijedan zahtev iz Brisela, i to ne zato što ovaj ili onaj grčki ministar finansija ili privrede ne želi da sprovede briselske mere štednje, već prosto zbog toga što grčka birokratija nije evropska, već orijentalna. Levantinski mentalitet smatra sasvim prirodnim da se državni zakoni ne poštuju i da se državi ne plaća porez. Za razliku od Nemaca ili Skandinavaca, Grci uopšte ne poseduju svest o tome da, ako ne plaćaju porez, onda društvo ne može da gradi ni obdaništa, ni škole, a ni bolnice. Državni službenici i vladajuća stranka smatraju kao nešto najnormalnije da kradu. Činovnički aparat Grčke je neracionalan, parazitski. Sredstva koje prime iz Brisela on, po principu mafijaške organizacije, deli svojim rođacima i partijskim drugovima. Do bankrota je došlo jer su Grci prosto preterali u svom lopovluku. Ljudi u toj zemlji primaju visoke plate i penzije, premda ih nisu zaradili. To nije slučaj ni sa Bugarskom, a ni sa Rumunijom. Tamo su prosečne plate veoma niske.

Kako je Grčka mogla da deli tako visoke plate i penzije?

— Preko kredita. No, svaka bajka ima svoj kraj. U ovom slučaju pojavili su se kontrolori iz Brisela i nisu mogli da veruju svojim očima kada su utvrdili u kom stepenu je grčka vlada falsifikovala račune. Grčku, po njenoj industrijskoj produktivnosti, stanju u sudstvu i poljoprivredi, pre treba da ubrajamo u jednu severnoafričku državu, nego u evropsku. Ovo se, naravno, u dobroj meri odnosi i na južni deo Italije, Bugarsku, Rumuniju i jug Španije. Korupcija postoji i u Nemačkoj, no ona ne predstavlja ozbiljan problem, jer naša država ima na raspolaganju efikasne mehanizme kako da se bori protiv tog zla, a, sem toga, naša industrijska proizvodnja je toliko produktivna da može da podnese i sitnije pojave korupcije. U Grčkoj, međutim, to je sastavni deo državnog aparata. Ogromna novčana sredstva se iz Brisela šalju u Grčku, koja u biti predstavlja Afriku u Evropi.

Šta EU najviše zamera Atini?

— Grčka vlada je poslednjih decenija sistematski vodila „kreativno računovodstvo“, dakle, falsifikovala je svoje dugove i prikrivala državni bankrot. Zato su Grci sa pravom govorili da je članstvo u EU za njih značilo istinski raj na zemlji. Nemački poreski obveznici su godinama finansirali grčke prevarante. Da nemačka finansira parazitski sistem u Grčkoj, samo da zemlja po svaku cenu ostane u EU, ovo je, naravno, odlučio Vašington, a ne Berlin.

Zbog čega Sjedinjenim Državama treba Grčka?

— Amerika se sprema na rat protiv Irana. Da bi Vašington taj rat dobio, on mora da ima geostratešku podršku Atine, a finansijsku treba da dobije od Berlina. Nemačka je prosto od strane SAD dobila „prijateljski savet“ da je u interesu Zapada da finansira grčki i izraelski budžet. Istovremeno, u tom paketu se podrazumeva da Berlin plaća budžet i Bugarskoj i Rumuniji, koje su takođe − kao i Grčka, Albanija, Crna Gora i Kosovo − mafijaške države. No, američki politički interesi ovde imaju prioritet nad logikom ekonomije. Kakve privilegije Nemačka zauzvrat uživa u spomenutim državama, ja to, razume se, ne mogu precizno da znam. Sigurno je da Berlin ima neke koristi. Pitanje je koliko će dugo Nemačka moći da finansira sve te države.

Glavni cilj Amerike jeste Iran?

— Preko Irana Sjedinjene Države zapravo ciljaju na svoje glavne neprijatelje, na Rusiju i Kinu. U ovom slučaju dolaze u konflikt nemačka politika, koja nekritički i bezuslovno podržava kurs Vašingtona, i nemačka industrija, koja svoje glavno tržište više nema u zemljama EU, već pre svega u Kini, Rusiji, Indiji, Vijetnamu, Tajlandu i Indoneziji. Zbog toga je u interesu nemačke privrede da ima dobre odnose sa Pekingom i Moskvom.

Kako to da su se u pogledu davanja bezuslovne finansijske podrške Atini svi ujedinili protiv Berlina?

— Gotovo sve države članice Evropske unije imaju velikih ekonomskih problema, a neke su i bankrotirale, kao što su Grčka, a verovatno i Španija i Italija. Jedino Nemačka poseduje stabilnu i produktivnu industrijsku proizvodnju. Kada ovu činjenicu imamo pred očima, nije nam teško razumeti zašto su svi protiv nas. Slabi i neuspešni su se udružili protiv države koja proizvodi najbolje mašine, automobile i farmaceutske proizvode. Vašington, Pariz i London spremaju Berlinu novi Versaj. Ovo predstavlja ozbiljnu opasnost za Nemačku, jer bi te nove novčane žrtve, koje od nas zahtevaju da finansiramo budžete južnoevropskim državama, predstavljale toliki teret da bi on mogao da slomi i samu Nemačku i njenu privredu.

Vratimo se nemačkom ministru Šojbleu. On sve to dobro zna. Koliko dugo on može da igra ulogu „bezuslovnog prijatelja Amerike“?

— To je teško predvideti. Ali on se sada našao u poziciji da nikakvim valjanim ekonomskim argumentima ne može da opravda naše plaćanje grčkih dugova. Ovo je jedino logično objašnjenje zašto je Šojble u debati u Bundestagu počeo da viče i histeriše. Kakva je to politika gde se potpuno zanemaruju nemački interesi? Šojble je do sada slepo služio interesima Vašingtona i Brisela. Koliko dugo? Ako se realizuje novi paket nemačke pomoći Grčkoj, on će u Nemačkoj sigurno prouzrokovati inflaciju i Vlada će morati da poveća porez.

Šta bi bio izlaz iz ove situacije?

— Nemačka bi trebalo ne da finansira grčki budžet, već da pomogne pri izgradnji infrastrukture u Grčkoj. Nemačka takođe „zbog Aušvica“ delom finansira i izraelski vojni budžet i besplatno gradi za Izrael skupe nuklearne podmornice. Bilo bi bolje da se taj novac uloži u privredu Izraela i Palestine jer bi se time pospešio mirovni proces.

Neprestano se govori o finansijskoj pomoći Grčkoj. Neprestano smo od strane medija zasipani pričom o milijardama. U čemu se, međutim, sastoji suština te pomoći Grčkoj?

— Pokušaću da budem kratak i precizan. Grčka država i Evropska centralna banka složile su se da pomognu toj mediteranskoj zemlji, koja je praktično bankrotirala. U Atini je osnovana Agencija koja se bavi rešavanjem grčkog duga „privatnim investitorima“. Spomenuta Agencija je raspisala visinu cene za grčke državne pozajmice i time bi mogla da počinje sa vraćanjem duga „privatnim investitorima“. Od te ogromne sume finansijske pomoći Grčkoj, Nemačka učestvuje sa 70 odsto. I šta se dogodilo? Grčke državne pozajmice dostigle su daleko višu cenu nego što su to očekivali sami američki i „grčki privatni investitori“. Ovim razvojem je pre svih bila zadovoljna jedna od najvažnijih svetskih novčanih institucija − Međunarodni monetarni fond.

Dovde, profesore, mogu dobro da vas pratim, premda o ekonomiji, kao i većina naših čitalaca, verujem, ne znam mnogo. Pa ipak, ne mogu da se otmem utisku da je tu reč, kako mi Srbi to kažemo, o prosipanju iz šupljeg u prazno. Jer time još nije rešen glavni problem, a to su dugovi grčke države.

— Tačno. Dugovi ostaju nepodmireni, a zadatak Brisela je da te gubitke, koji su nastali kod onih koji su kupili grčke državne obveznice, ograniči, pa čak i da zarade. Dakle, onaj ko ima državne obveznice u papirima odjednom je ustanovio da ih može prodati, i to po neočekivano dobroj visokoj ceni. Vlasnici tih pozajmica su zaradili. Kako se to dogodilo? Zamena papirnih grčkih državnih pozajmica za evro bila je omogućena jer su grčke državne obveznice imale podršku Brisela, a od te sume, kako sam naveo, Nemci daju 70 odsto. Izdavalac tih obveznica, dakle dužnik (a to je grčka država), priznaje da ima finansijsku obavezu ka poveriocu, a to su oni koji su kupili te obveznice. Tako Grčka može da počne sa otplaćivanjem svog ogromnog duga. No ne treba da se zaboravi da su osnovu za ovu pomoć dali Nemci, odnosno naši poreski obveznici.

Kako se to konkretno odrazilo na svetsku berzu?

— Kao rezultat upravo opisane finansijske operacije, vrednost grčke državne hartije porasla je gotovo preko noći sa četiri na 40 poena. Dakle, vrednost je porasla za gotovo deset puta. Ovime se i kurs evra stabilizovao u odnosu na američki dolar i sada jedan evro ponovo vredi oko 1,30 prema dolaru. Zasluge za to pripadaju i Grčkoj jer je ona ovom transakcijom mogla da podmiri deo svojih dugova prema „privatnim dužnicima“. Plan grčke vlade jeste da uz pomoć paketa evropske pomoći (ESFS) otkupi državne obveznice koje se nalaze u rukama privatnih investitora, i to u obimu od deset milijardi.

Ko je ovde važan igrač, a da o njemu nismo govorili?

— To su, naravno, pre svega američki špekulanti, ali veoma su uticajni i britanski. Oni će odigrati odlučujuću ulogu. Njih pre svega interesuje visoki profit i da se po najnižoj ceni domognu najvažnijih prirodnih resursa, nekretnina i vlasništva nad obradivom zemljom. Oni su zainteresovani da se vodi politika „kontrolisanog haosa“. Najbolji primer pruža nam građanski rat na teritoriji bivše Jugoslavije. Američki špekulanti najtešnje sarađuju sa službenim Vašingtonom. Politika „kontrolisanog haosa“ pre svega je uperena protiv interesa Irana, Rusije i Kine.

Izgleda da se većina analitičara slaže u jednom: u 19. veku svetom je vladala Britanska imperija, u 20. veku dominantna svetska sila bile su Sjedinjene Države. Čiji će biti 21. vek?

— SAD su još uvek najjača sila. No to više nije ona Amerika koja je sredinom 20. veka bila na vrhuncu vojne, političke i privredne moći. Potrebe za industrijskim proizvodima Vašington danas pokriva uvozom, i to najviše iz Japana, Kine i Koreje. Sjedinjene Države još uvek imaju visok stepen tehnoloških inovacija. Vojna industrija jeste još jedino područje gde možemo da kažemo da je ta zemlja najjača. Kada se saberu vojni izdaci svih država sveta, oni su manji od vojnog budžeta SAD.

Koga Vašington smatra za svog glavnog konkurenta?

— U privrednom pogledu, to je sigurno Kina, a u vojnom su to Rusija i Kina. U anglosaksonskoj štampi neprestano se propagira „genetsko“ neprijateljstvo Zapada prema Rusiji i Kini.

Bio sam desetak puta u Americi i u razgovoru sa običnim svetom, a naročito sa onima koji su bili u Moskvi ili Pekingu, nisam imao osećaj da Amerikanci nekog mrze. Ko propagira tu mržnju?

— Tu mržnju ne propagira ni američki predsednik, a još manje sami Amerikanci, već finansijski kapital. On sledi svoju sopstvenu sebičnu logiku maksimalnog profita, dominacije i posedovanja najvažnijih svetskih sirovina i hrane, kao što su gas, nafta, nikal, bakar, kobalt, pitka voda, drvo, kukuruz, pšenica, pirinač.

Kako doći do tog cilja? Flotom, bombardovanjem, okupacijom?

— U 19. i 20. veku London i Vašington su to postizali brutalnom silom i okupacijom. U tome su im pomagali korumpirani, podmitljivi, nemoralni domaći ljudi, koje su Amerikanci i Englezi po kratkom postupku proglasili da pripadaju „domaćoj eliti“. Danas se događa slični proces, samo je on daleko suptilniji jer u 19. veku, na primer, nije postojao Si-En-En, a ni Bi-Bi-Si. Pod firmom „slobodne trgovine“, „ljudskih prava“ i „slobode“ Zapad dolazi do željenih sirovina. Uz pomoć medija se, na primer, iscenira „humanitarna katastrofa“. Ili se vlast koja ne odgovara interesima Vašingtona i Londona po kratkom postupku proglasi za „totalitarnu“, „despotsku“, ili „fašističku“. Slovom, Zapad se predstavlja kao neka vrsta humanitarne organizacije, recimo kao Međunarodni crveni krst, koji je u poslednje tri decenije vojno intervenisao u dvadesetak zemalja Afrike, Azije, Južne Amerike. Pa i vaša zemlja, Srbija, iskusila je američku „humanitarnu intervenciju“. Razume se, vodeći mediji Zapada sakrivaju od javnosti koliko je nevinih ljudi stradalo, da bi Vašington, London i Pariz u svojim „humanitarnim“ vojnim pohodima sprečili „novi Aušvic“.

Govorili ste o „podmitljivim domaćim ljudima“, koji pomažu okupatoru. Ko su ti ljudi? Kako se oni biraju?

— Vašington ih najčešće regrutuje kroz formu „nevladinih organizacija“ – „NGO“. Sa retkim izuzecima, to su ljudi koji iza sebe nemaju nikakva dela, dakle, koji nisu mnogo postigli u životu. I šta Zapad radi? Velikodušno im deli stipendije, poziva ih na „prestižne“ univerzitete i obasipa ih nagradama. Stvarna, nepotkupljiva moralna elita jednog naroda biva potisnuta i demonizovana, a ova kompradorska, pseudoelita, proglašava se „istinskom elitom“, koja treba da među „neposlušne narode“ uvede „univerzalne vrednosti Zapadne civilizacije“

—————————————-

Bernd Rabel

Rođen je 1938. godine u brandenburškom gradiću, u blizini Berlina. Bio je svedok istočnonemačkog narodnog ustanka 17. juna 1953. Neposredno pre podizanja Berlinskog zida (13. avgusta 1961) Rabel je prešao u zapadni deo grada i u jesen 1961. godine na Slobodnom univerzitetu upisao studije sociologije, filozofije i ruske istorije. Rudi Dučke i Bernd Rabel bili su najuticajnije vođe čuvenog zapadnonemačkog studentskog pokreta iz 1968. Doktorirao je i habilitovao na Slobodnom univerzitetu u Berlinu, na kojem je od 1973. predavao sve do svog penzionisanja 2003. godine. Četiri godine (1987-1991) boravio je kao gostujući profesor u Brazilu. Krajem 1998. u „desničarskom“ studentskom udruženju „Danubia“ održao je predavanje o opasnosti nekontrolisanog priliva stranaca u Nemačku. Kao reakcija na njegov nastup, pokrenut je postupak sa ciljem da bude odstranjen sa univerziteta. Sud je odbio taj zahtev.

Napisao je i veliki broj knjiga, naučnih rasprava i eseja, ne samo sa područja sociologije i filozofije; mnogo je pisao i o sadašnjim problemima Nemačke, kao i o važnim svetskim pitanjima. U knjizi o Dučkeu, Rabel zastupa kontroverznu tezu da je nemačko pitanje bilo jedno od glavnih preokupacija studentskog pokreta iz 1968. godine.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom