Vesti

Goldstein: Najteži izazov bezbednosti SAD – udruživanje Rusije i Kine

Izvor: Standard

Dok demokrate napadaju republikance kako su previše mekani prema Kremlju, republikanci su skloni isticanju prevelike ljubaznosti Obamine administracije prema Kini. Na kraju krajeva, za predsednika Baraka Obamu pitanje klimatskih promena je bilo visoko na listi prioriteta, što je zahtevalo visok nivo saradnje sa Pekingom. Međutim, u današnjem otrovnom stranačkom sukobljavanju, pobednička izborna strategija je proglasiti svog protivnika nedovoljno ksenofobnim, odnosno ukazati na njegov nedostatak „pravog“ patriotizma.

Ovih dana, mnogi ljudi u spoljnopolitičkom establišmentu Vašingtona se izgleda slažu da se većina svetskih problema može pripisati ili navodnom insistiranju Pekinga na izgradnji novog, opakog svetskog poretka koji će obuhvatati „sve pod kapom nebeskom“, ili lukavim pokušajima Moskve da svoje pipke raširi svuda od Madagaskara do Libije, pa možda čak i do Amerike. Tako ruske „marionete“ i kineski „korisni idioti“ vrebaju iza svakog ćoška, ili makar tako deluje. Čak i oni koji se protive sukobu sa Iranom smatraju da je koncept nadmetanja velikih sila koristan u onoj meri u kojoj bi još jedan rat na Bliskom istoku skrenuo pažnju i resurse Sjedinjenih Država sa „glavnog zadatka“, bilo u Istočnoj Aziji, bilo u Istočnoj Evropi.

RAND korporacija je pokušala da stavi tačku na oštroumnu debatu o tome da li Moskva ili Peking predstavlja veću pretnju, i to sklapanjem mudre formulacije da je „Rusija odmetnik, a ne takmac. Kina je takmac, a ne odmetnik“. Ova koncizna izjava ima neku vrednost, u to nema sumnje, ali kritičari će reći da nova ruska interkontinentalna balistička raketa „Sarmat“, sposobna da izbegne sve protivraketne štitove, i te kako izgleda kao batina potpuno doraslog „takmaca“, dok aktivnosti Kine u Sinkjangu i Južnom kineskom moru naginju ka prilično odmetničkom ponašanju. A mnogi bezbednosni analitičari su skloni tome da ostanu agnostici i fokusiraju svoje napore protiv ujedinjujuće teme „osovine autoritarizma“. U tim krugovima se govori da je najteži izazov američkoj nacionalnoj bezbednosti aktivno udruživanje Rusije i Kine u cilju potkresivanja, ili čak uklanjanja, američkog svetskog vođstva.

Istina je da pravo, formalno savezništvo Kine i Rusije i dalje deluje prilično udaljeno, ali povremeno je korisno razmotriti gomilanje konkretnih manifestacija ovog najvažnijeg dvosmernog odnosa koji postoji u strateškom domenu, naročito sada kada se bujanje ovog partnerstva neometano nastavlja više od tri decenije. Takva sveobuhvatna procena je došla u formi mornaričke analize iz prošlogodišnjeg broja kineskog akademskog žurnala Studije Rusije, Istočne Evrope i Centralne Azije. Autori, inače istraživači na Mornaričkom istraživačkom centru Kine, objavili su sveobuhvatnu studiju pod naslovom „Istorijski pregled i procena 70 godina kinesko-ruske pomorske saradnje“.

Prvo tumbanje globalnog balansa snaga koje je izazvala saradnja Rusije i Kine odigralo se tokom 1950-ih. U to vreme, u rasponu od nekih desetak godina, Narodna Republika Kina je prešla put od vojnog bogalja – koji nema nikakvu vojnu industriju – do entiteta koji poseduje prilično modernu vojnu silu. Taj snažno isforsirani proces inspirisala je teška škola iskustva iz rata protiv neuporedivo bolje naoružanog protivnika u krvavom korejskom sukobu. No, taj masivni napredak kineskih vojnih mogućnosti ne bi bio moguć bez gigantske sovjetske pomoći. Što se tiče isporuka naoružanja vezanih za mornaricu, Moskva je Kini već dala deset torpednih čamaca i 83 letelice do početka 1953. godine, kako se navodi u dotičnom akademskom časopisu. Ovaj proces je dobio ubrzanje u periodu od 1953-55. isporukom ukupno 81 plovila (ukupne mase 27.234 tone) i 148 letelica. Među tim brodovima bila su četiri razarača, četiri fregate i trinaest podmornica.

Uz sve to, Rusi su snabdeli Kineze sa preko 500 torpeda i preko 1.500 podvodnih mina, kao i obalskom artiljerijom, te radarskom i komunikacionom opremom. Treća isporuka mornaričkih sredstava sastojala se od 63 plovila i 78 letelica. Nadovezujući se na ove pozamašne nabavke, pet kineskih brodogradilišta je proizvelo još 116 plovila, snažno se oslanjajući na savetnike, dizajn i tehnologiju iz SSSR-a, u periodu do 1957. godine. Konačno, nekoliko transfera zaključenih početkom 1959. godine „rezultovali su uvođenjem kineske ratne mornarice u raketnu eru“. Pre svega, ovi transferi uključuvali su R-11 – primitivnu balističku raketu koja se lansira sa podmornica – i P-15, jednu od prvih protivbrodskih krstarećih raketa. Da, to su najranije preteče današnjih raketa JL-3 i YJ-12 koje sada predstavljaju veoma kredibilne pretnje.

Držeći se trenutno žovijalnog raspoloženja koje vlada u rusko-kineskim odnosima, sasvim malo je u ovom kineskom članku rečeno o sino-sovjetskom sukobu koji je dva evroazijska giganta doveo do ivice rata krajem 1960-ih. Autori implicitno govore da se razlaz u suštini dogodio samo između dve komunističke partije, a ne između dve mornarice, mada se ističe da je proklamovani cilj Kremlja o formiranju „zajedničke flote“ u Kini tretiran kao zadiranje u kineski suverenitet. Bez obzira na sve, ova postojana vojna saradnja između Moskve i Pekinga tokom 1950-ih se u ovoj kineskoj analizi kvalifikuje kao nešto što je imalo „odlučujući istorijski uticaj“. Autori zaključuju da je ona „efektivno umanjila pretnju američkog imperijalizma“. Oni dodatno zaključuju povodom ovog perioda: „Dostignuća izgradnje kineske ratne mornarice ne mogu se posmatrati odvojeno od pomoći sovjetskih eksperata“.

Dugo vremena „sovjetski revizionisti“ nisu imali tako naklonjen tretman od strane kineskih akademika, ali očigledno da sada ponovo duva „istočni vetar“. Ako je SSSR veoma temeljno pomogao jačanje vojnih perspektiva NR Kine tokom pedesetih godina prošlog veka, ova studija dvojice kineskih mornaričkih analitičara pažljivo pojašnjava da je program rusko-kineske vojne saradnje koji je počeo nakon 1991. godine imao slične ambicije, istorijske dimenzije i efekat. Zbirno posmatrani, brojevi su zaista prilično impresivni. Prema kineskoj računici, Rusija je prodala Kini preko 500 vojnih letelica, uključujući Su-27, Su-30, Su-35 i Il-76. Podjednako važno, Rusija je snabdela Kinu sa preko 200 helikoptera Mi-171. Isto onako kako su ove krucijalne nabavke gurnule vazduhoplovne i kopnene snage Kine u novo doba, tako je i kineska kupovina četiri razarača „Sovremeni“, zajedno sa 12 podmornica klase „Kilo“, pomogla da se ratna mornarica Narodnooslobodilačke armije opskrbi tehnološkim kapacitetima, sa kojima je mogla snažno da uđe u 21. vek. Uz sve to, ova kratka lista čak i ne nabraja sve druge vitalne sisteme koji su isporučeni, poput naprednih sredstava PVO, koji čine temlje kineskih nabavki iz Rusije.

Citirajući ruski izvor, ovi kineski autori tvrde da je Kina potrošila 13 milijardi američkih dolara na rusko naoružanje u periodu od 2000. do 2005. godine. To predstavlja zavidnu sumu novca, naročito za prilično oskudne postsovjetske standarde. U stvari, ovaj set sporazuma nije samo imao za cilj da spasi Narodnooslobodilačku armiju od zastarelosti, nego i da istovremeno „reši … probleme preživljavanja i razvoja“ postsovjetskog ruskog vojno-industrijskog kompleksa. Podjednako važne kao i ovi tehnološki transferi su bile investicije ljudskog kapitala. Na ovom mestu studija ukazuje da je 2.000 visoko i srednje rangiranih kineskih oficira već završilo ruske vojne akademije. Viši ešaloni kineske ratne mornarice su naročito puni ovih kadrova, kako se navodi u citiranoj studiji. Možda je najkritičnije za budućnost kineskih oružanih snaga to što je saradnja sa Rusijom „naročito omogućila napredak razvoja domaćih projekata borbenih sistema“. Uzmimo za primer protivbrodsku krstareću raketu YJ-18, koja izgleda da je superiornija od bilo kog američkog modela, a predstavlja derivat ruske rakete SSN-27 i sada prožima čitavu kinesku flotu, kako kod površinskih, tako i kod podvodnih plovila.

Ipak, uprkos svim velikim rezultatima u regionalnom balansu snaga koji su iznedrila ova dva glavna perioda rusko-kineske bezbednosne saradnje, postoje vrlo realni razlozi za sumnju da će ovo partnerstvo istinski izmeniti svetsku politiku. Na kraju krajeva, kineski analitičari ističu da su nabavke oružja iz Rusije drastično opale od svog vrhunca iz 2005. godine. Združene vojne vežbe su, međutim, sada prilično redovne, ali stiče se utisak da njihov cilj nije demonstracija ratobornosti. Pad kupovine ruskog naoružanja od strane Kine možda pokazuje novu samouverenost Pekinga povodom sopstvenih kapaciteta za proizvodnju naprednog oružja, ali možda ukazuje i na određeni nivo uzdržanosti – odnosno na svest o tome da preterano rusko-kinesko vojno udruživanje može dodatno rasplamsati hladni rat sa Amerikom koji izgleda počinje.

Ipak, američki vojni analitičari moraju da procene potencijalne rezultate značajno bliskijeg rusko-kineskog bezbednosnog povezivanja, bilo da je ono formalizovano u pravi „savez“ ili ne. Kina i Rusija trenutno imaju brojne zajedničke razvojne projekte, uključujući i veliki putnički avion, kao i teški transportni helikopter. Hoće li u budućnosti poduhvati saradnje obuhvatati i fregate i lovce sa vertikalnim poletanjem i sletanjem, ili nuklearne podmornice i stelt bombardere, pa možda i nosače aviona? Hoće li Moskva i Peking početi da održavaju združene vežbe velikog obima koje će imati ozbiljne strateške implikacije u visoko osetljivim zonama? Da li je trećim zemljama, poput Irana, određen status „mlađih partnera“ u takozvanom „kvazisavezništvu“? I hoće li Kina i Rusija težiti koordinaciji strateških inicijativa kako bi ostvarile uzajamno korisne strateške rezultate u decenijama koje dolaze?

Takva budućnost svakako nije izvan domena mogućeg. Kombinacija ruske genijalnosti u projektovanju novog oružja i kineske organizacione i proizvodne snage mogla bi doneti ozbiljne rezultate. To bi bio još jedan razlog za zemlje koje čine Zapad da sada pribegavaju uzdržanosti, multipolarnosti i izbegnu povratak u pedesete „sa kineskim karakteristikama“.

Lajl Dž. Goldstin je profesor-saradnik na Institutu za kineske pomorske studije pri
američkom Mornaričkom ratnom koledžu u Njuportu.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom