Vesti

Većina mladih u Americi protiv kapitalizma, biznis odumire

Izvor: Standard

Istraživanje Harvardskog univerziteta pokazalo je ono što nimalo ne vole ni u Beloj kući ni na Vol-stritu.

Ono što plaši i Belu kući i Vol-strit. Jer, kako piše The Washington Post, pokazalo je: da većina mladih Amerikanaca ne podržava kapitalizam!

Istraživanjem su bili obuhvaćeni mladi ljudi između 18 i 29 godina, a ispostavilo se da je 51 odsto njih protiv kapitalizma. Takođe: da samo 42 odsto podržava taj sistem.

Da sve bude simptomatičnije: 33 odsto onih koji su protiv kapitalizma, podržava – socijalizam.

Uprkos svemu, američki sociolozi smatraju da se iz ovih rezultata ne mogu izvoditi nikakvi dalekosežni zaključci zato što „kapitalizam“ za različite ljude može imati – različito značenje.

—————–

Krajem prošle nedelje, dva najveća istraživača američkog društva – Džim Klifton, direktor korporacije Galup, globalnog lidera u oblasti statistike i socioloških istraživanja, i Robert Volf, ekonomski savetnik američkih predsednika (jedno vreme bio savetnik i Baraka Obame) – predstavili su u Vašingtonu zajednički izveštaj, u kojem su izneli realne rezultate ekonomske politike sadašnje administracije u protekla dva mandata.

Usred histerije izborne kampanje, suvi, asketski stil dokumenta bio je kao voda pljusnuta ne samo po aktuelnom šefu države (Obami), nego i po svim predsedničkim kandidatima. Bez izuzetka.

Klifton i Volf nisu težili da razotkriju Obamine laži o ekonomskim uspesima njegove vladavine. Nisu podilazili ni ekonomskom programu “socijaliste” Sandersa, ni “oligarha” Trampa. Oni uopšte nisu govarili kako bi sledeći američki predsednik trebalo da gradi američku ekonomiju.

Oni su jednostavno i hladno rekli sa čime će se on suočiti, kada prvog radnog dana sedne u fotelju u Ovalnom kabinetu.

Dakle, glavno dostignuće koje sebi pripisuje Obamina administracija je – smanjenje nivoa nezaposlenosti. Od njegovog stupanja na dužnost 20. januar 2009. pa do marta ove godine, taj procenat se smanjio sa 7,8% na 4,9% – impresivan pad od 37,2% od početne vrednosti.

Klifton i Volf ne osporavaju ovu statistiku.

Oni jednostavno ukazuju na to da se takozvani nivo učešća u radnoj snazi (tj. udeo radno sposobnih Amerikanaca, koji na ovaj ili onaj način stvaraju BDP zemlje) tokom ovog perioda smanjio sa 65,7% na 62,9%. Ovo je najniža vrednost u poslednjih četrdeset godina – od marta 1978. godine.

Američka nacija se brzo i nepovratno pretvara u naciju socijalnih korisnika i to – ne samo penzionera.

Događaji u Baltimoru i Fergusonu su otkrili činjenicu da su mnogi od demonstranata odrasli u porodicama u kojima tokom tri generacije nijedan od članova nije radio ni dana. Generacije u tim porodicama su živele na račun državne pomoći, mnogobrojnih pogodnosti i na bonovima za hranu, veoma rasprostranjenim u SAD, besplatnim javnim službama i drugim oblicima “državnih penzija”, koje je američka vlada četrdeset godina isplaćivala onima, koje nije mogla ili nije htela da socijalizuje.

Živeli su oni tako četrdeset godina. Ali, tek za vreme Obame, ova pojava je dostigla demografski značajne razmere.

Upravo ovu činjenicu, rast izdržavanog sloja do demografski značajnih razmera, Klifton i Volf stavljaju u centar svoje analize ekonomskih rezultata vladavine Baraka Obame.

Pre svega, socijalna davanja su i dalje sistem koji je podešen na minimum, dovoljan samo za ispuštanje socijalne pare. Stoga je, ukazuju istraživači, procenat Amerikanaca koji žive ispod linije siromaštva povećan, prema poslednjem popisu stanovništva, sa 14,8% u 2014. godini – za još 3,5 procenata.

Iz istog razloga pao je prosečan prihod američkog domaćinstava: sa 54.925 na 53.657 dolara godišnje. Pad, na prvi pogled, nije veliki – oko 4% – međutim to su ona četiri procenta, koji porodice nisu pojele i nisu trošile u domaćinstvu, već odlagale “za razvoj”: za koledž deci, za novi automat sa sokovima u svojoj prodavnici, za kupovinu još jednog pikapa za isporuku, i slično.

Ovaj zaključak jasno ilustruje sledeća crifra koju navode Klifton i Volf: broj onih, koji su se prijavili za besplatan vaučer za ishranu u javnim kuhinjama, porastao je za ranije nezamislivih, 40% – sa 32.889.000 na 45.874.000. Do kraja ove godine, pedeset miliona stanovnika najbogatije ekonomije na planeti će razmisliti o traženju državne besplatne hrane za siromašne porodice.

Povećanje u periodu vladavine Baraka Obame udela porodica, čiji budžet generacijama zavisi od jasala države, utiče na ono što je oduvek bila glavna prednost američke nacije – inicijativu i preduzetništvo.

“Prvi put u trideset pet godina, biznis u Americi umire više nego što se rađa … Američki biznis jednostavno odumire …” – primetio je Džim Klifton prilikom predstavljanja izveštaja u specijalnom programu TV kanala CNN. “…Pre dolaska administracije [Baraka Obame], tokom jedne godine zatvarano je oko 100.000 start-up poslova… Ali, to nikog nije zabrinjavalo, rizik investitora, kao i dinamika rasta broja preduzeća bila je pozitivna… Ali, za vreme ove administracije dobili smo minus od 70 000 preduzeća godišnje… “- dodao je Klifton.

Konkurentsko okruženje u SAD nije postalo surovije, krediti nisu postali manje dostupni, zakoni su postali čak liberalniji za nove preduzetnike, navodeKlifton i Volf. Spoljni faktori pogoduju pojavi novih preduzeća.

I ona se pojavljuju – u Izraelu, Indiji, Rusiji, i naravno, u Kini. Ali, ne u Americi. Preduzimljivi Amerikanac za vreme Obame ustupio je mesto Amerikancu prosjaku.

A takav fenomen, navodi Klifton, nije zabeležen ne smao u proteklih četrdeset godina – nego nikad. Kliftona ozbiljno brine to što “… preduzetništvo beleži takav pad prvi put u celoj istoriji zemlje, još od momenta kada je američka vlada počela statističko merenje ovog pokazatelja… Kada slobodno preduzetništvo umire, Amerika umire zajedno sa njim…” – ova fraza Džima Kliftona je digla u vazduh američke medije.

Kliftona i Volfa nisu zabišli ni druga dostignuća koja se knjiže Obaminoj administraciji, uključujući rast nacionalnog BDP-a.

Njih dvojica ne osporavaju da je u godinama nakon recesije, koja je završena u drugom kvartalu 2009. godine, realni američki BDP porastao ukupno za 14,5%, ili na godišnjem nivou, za 2,1%.

Međutim, navode da je američka ekonomija ciklična i ukazuju da bi bilo dobro pogledati, kako je ona izlazila iz recesije u vreme drugih predsednika, kojima je takođe zapalo da vode zemlju u kriznim periodima. Tek tada možemo jasno sagledati ulogu Baraka Obame.

“… Drugi periodi postkriznog rasta, počevši od 1960. godine, beležili su dva puta veći prosečni rast – za 28,4% (po godišnjoj stopi od 3,9%) za isti period od 26 kvartala… Regan je svojom poznatom reganomikom doneo je realni rast BDP-a od ukupno 35%, ili po godišnjoj stopi od 4,7%“. Neumoljiva statistika pokazuje da je Barak Obama najgore od svih predsednika za proteklih 70 godina uspeo da iskoristiti pogodnosti cikličnog oporavka američke ekonomije posle krize.

Eto zašto su zaključci Kliftona i Volfa poremetili dnevni red cele izborne kampanje u Sjedinjenim Državama. Jedna je stvar –govoriti „evo ja ću doći u Belu kuću, i Amerika će odmah oživeti“. A sasvim druga – videti, kakavu Ameriku i, što je još važnije, kakve Amerikance ostavlja Obama svom nasledniku i znati šta treba činiti.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom