Vesti

Kerry: Ovo je tužan dan, SAD su izguble prijatelja

Izvor: Advance

Saudijske vlasti i službeni državni izvori jutros su potvrdili – kralj Abdullah bin Abdulaziz al Saud je mrtav, preminuo je u 90-oj godini života. Kako to i biva u monarhijama, “kralj je mrtav, živeo kralj!” pravilo odnosi se i na Saudijsku Arabiju pa je tako jutros već potvrđeno kako će novi kralj ove velike naftne sile biti princ Salman bin Abdulaziz (79).

Šta se menja? Gotovo ništa pošto Salman dolazi iz jednog te istog vladajućeg kruga te će preuzimanjem vodstva gotovo sigurno nastaviti istu politiku kao i njegov preminuli prethodnik.

“O pokojniku sve najbolje”, a naročito ako je pokojnik bio važan saveznik, pravilo je kojeg se jutros nariciljivo drže brojni uticajni mediji. Tako se jutros pokojnog Abdullaha naziva “modernizatorom” i “reformatorom”. Apsurdne izjave za pokojnog lidera jedne zemlje u kojoj su u svega dve nedelje 2015. javno pogubili već 10 osoba – jednoj ženi su mačetom tek trećim udarcem odrubili glavu.

Modernizacija Saudijske Arabije je teži oksimoron, Saudijska Arabija pod vodstvom pokojnog Abdullaha bila je (a i ostaće pod Salmanom) jedna te ista represivna zemlja s jednim te istim nazadnim režimom. Saudijska Arabija ne samo da je globalni simbol represije, u čemu prednjači pred svima, već je i izvoznik najgorih svojih karakteristika.

Pokojni kralj Abdullah bio je ključni akter u sejanju haosa celom regijom te je njegova politika, tačnije celog vladajućeg režima, odgovorna za stotine hiljada mrtvih u svega nekoliko godina. Saudijska Arabija bila je među vodećim zagovornicima agresije na Libiju i kasnije još i veće tragedije u Siriji, Iraku i delimično u Libanu.

Danas se svet zgražava nad zločinima terorističke organizacije ISIL dok lije krokodilske suze za kraljem Sudijske Arabije u kojoj je ekstremizam evoluirao, sazrevao i u konačnici selektivno pušten na njihove (i njihovih saveznika) neprijatelje u regiji.

Saudijska Arabija bila je i jeste jedan od glavnih inkubatora iz kojeg stižu ideološki pripremljeni, naftnim novcem finansirani i zapadnim oružjem naoružani, ekstremisti. Saudijska Arabija pomogla je u stvaranju novih zona “ispostave” istih elemenata, pa tako danas imamo takav inkubator i u Libiji, zemlji koja je do pre svega nekoliko godina bila simbol otpora protiv radikalnog Islamizma.

Evropa licemerno medijski prati bujanje desničarskih i neo-fašističkih islamofobnih pokreta u svojoj unutrašnjosti dok u isto vreme žali za saudijskim “reformatorom”.

No ništa ne može nadmašiti jutrošnju reakciju “najvećeg borca protiv terorizma”, SAD-a. Američki predsednik Barack Obama tako je izjavio: “Život kralja Abdullaha prostire se od pre rađanja moderne Saudijske Arabije pa sve do njenog stasavanja u ključnu silu unutar globalne ekonomije i lidera među arapskim i islamskim zemljama”.

Državni sekretar John Kerry još amplificira ove stavove: “Ovo je tužan dan. SAD je izgubio prijatelja, a kraljevina Saudijska Arabija, Bliski Istok i svet, izgubili su poštovanog vođu. Bio je jako ponosan na put kraljevine, bio je hrabri partner u borbi protiv nasilnog ekstremizma i potvrdio se kao podjednako važan zagovornik mira”.

Ako Kerry smatra da je saudijski kralj Abdullah, koji je kraj svog života dočekao aktivno propagirajući opštu destabilizaciju cele regije, “zagovaraoc mira”, onda je zaista teško bilo što više od ovog visokog američkog zvaničnika uzeti za ozbiljno. No, ovakve izjave ne iznenađuju, isti Kerry je prije svega nekoliko mjeseci konstatirao da je glavni uzročnik terorizma na Bliskom istoku sirijski predsjednik Bashar al-Assad zato jer isti “odbija sići s vlasti”.

Zemlje poput SAD-a nemaju nikakav kredibilitet u kritici drugih represivnih režima dok jedni Saudijsku Arabiju slave kao svog ključnog saveznika. Nikakve kritike prema Saudijskoj Arabiji ne dolaze iz pravca Zapada, ne bi li to trebalo biti bar malo sumnjivo gorljivim i često vrlo licemernim zagovornicima ljudskih prava širom sveta?

Žene u Saudijskoj Arabiji žive u gotovo srednjevekovnim uslovima – za rad, putovanje, pa čak i za otvaranje računa u banci, trebaju odobrenje muškarca. Ne smeju voziti automobile, ponekad su im i operacije uskraćene. Govorimo o zemlji koja još uvek izdaje smrtne kazne za “veštice” i druge sulude prestupe. Ljudima se javno odrubljuju glave, a to ne toleriše samo SAD već i po pitanju ljudskih prava još i “angažovanija” Evropa.

Nivo do kog se Saudijskoj Arabiji “gleda kroz prste” je često uznemirujući i zastrašujući. Na primer, SAD je oznakom tajnosti odbio objaviti 28 stranica izveštaja američkog Kongresa o napadu 11. septembra 2001. na SAD u kojem se upravo saudijske vlasti spominju kao delimični financijeri najvećeg terorističkog napada na teritorij SAD-a.

U vreme nakon brutalnog napada u Parizu, kada se cela Evropa digla na noge u odbrani slobode govora, u Saudijskoj Arabiji je jedan mladi bloger, Raif Badawi, dobio kaznu od 1,000 udaraca bičem samo zato jer je izneo svoje stavove javno. Gde je osuda lidera Zapadnog sveta? Nigde, a tako će i biti sve dok Saudijska Arabija drži svet u šaci svojim naftnim proizvodnim kapacitetima kojima može dirigovati, često zbog političkih razloga, globalnu cenu nafte.

Nije “problem” u tome što sve jeste tako, problem je u disproporcionalnoj naivnosti javnosti u Zapadnom svetu koja uveliko još uvek smatra kako se svet deli na “dobre i loše momke”, a presudu po tom pitanju nepogrešivo donose moralne vertikale Zapada. Oni koji pak razumeju ove nakaradne činjenice spremni su se prodati u odbranu istih pa sve one koji ukazuju na licemerje nazivaju “anti-Zapadnjacima”. Ne, nema tu ničega “pro” ili “anti”, stvari su mnogo jednostavnije – kada kritikujemo, kritikujemo kako spada, beskrajnu demonizaciju zemalja poput Severne Koreje ili Irana, uz potpuno nespominjanje Saudijske Arabije (i sličnih), jasno je razotkrivanje “demonizovanja u političke svrhe”.

“Svetih krava” ne sme biti jer time ne samo da ponovno gradimo blokovski svet već pod upitnik dolaze i same kritike. Kako verovati politički motivisanim medijskim pričama? Takođe, prateći kompletan selektivni modus operandi, mnogi će brzo doći do neugodne spoznaje – režim može biti autoritaran, represivan, može gaziti ljudska prava, sve dok je isti (spoljno) politički orijentisan prema centrima moći Zapada. Iz takve pretpostavke proizlazi jednostavan zaključak – dobar deo priče o ljudskim pravima je politički motivisana propaganda.

To ne znači da su opšte kritikovani režimi u stvarnosti nekakva suprotnost, nisu, verojatno su približno takvi, možda i gori, ali te kritike su u suštini smrtonosne jer se neretko svode na pripremu terena za fizičku eliminaciju ljudi, civila, koji žive pod tim režimom. Da danas-sutra krene vojna agresija na, recimo, Severnu Koreju, koliko bi ljudi na Zapadu tugovalo zbog civilnih žrtava u toj zemlji? Isto koliko tuguju i za nevinim žrtvama u Jemenu, Somaliji, Pakistanu, Avganistanu itd. To je zločinačka komponenta izvedbe kritike, a nikako ne sama kritika, koja je uvek potrebna i prema svakome.

Niko ne bi smeo biti nedodirljiv, to je tema na koju bismo se jutros povodom smrti saudijskoj kralja trebali fokusirati.

Što se tiče same Saudijske Arabije, tek će se videti koliko će glatko proći današnja tranzicija vlasti na novog kralja, mada se veća podrhtavanja uopšte ne prognoziraju. Pokojni Abdullah zauzdao je nemire u zemlji dajući 110 milijardi USD socijalnih davanja stanovnicima. U zemlji ogromnog prirodnog bogatstva bogata je samo elita, a ni tu nije stanje koje može potrajati večno.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom