Vesti

Friedman: Mogući savez Rusije i Nemačke najveća opasnost za SAD

Izvor: Ruska reč

U Moskvi je boravio poznati američki politikolog Džordž Fridman, šef obaveštajno-analitičke agencije „Stratfor“. On je u ekskluzivnom intervjuu za ruski list „Komersant“ ispričao kakvi su ciljevi SAD u Ukrajini i objasnio zašto su ti ciljevi nespojivi sa interesima Rusije.

U svojim analitičkim radovima govorite o procesu fragmentacije Evrope. U čemu se ona ogleda?

Džordž Fridman: Za vreme Hladnog rata granice u Evropi su bile konzervirane. Postojalo je shvatanje da će njihova promena izazvati destabilizaciju. Čim je Hladni rat završen, počelo je prekrajanje granica Jugoslavije. Kasnije su granice promenjene i na Kavkazu. A sasvim nedavno je 45% Škota glasalo za nezavisnost. Katalonci takođe teže nezavisnosti.

U tom kontekstu ja ne smatram da je ukrajinska situacija nekakav naročit izuzetak. Krim i Donbas se uklapaju u „centrifugalne“ tendencije koje mi već izvesno vreme primećujemo u Evropi. Ukrajinska kriza je vezana i za Rusiju, i za krizu same Evrope.

Evropski političari kažu da Evropu destabilizuju potezi Rusije prema Ukrajini.

DŽ.F.: Evropljani se veoma ponose što su se tobože oslobodili ratova i već pola veka žive u svetu stabilnosti i blagostanja. Međutim, Evropa je sve do početka 1990-ih u suštini bila okupirana od strane SSSR-a i SAD. Zatim se desila Jugoslavija, a zatim Kavkaz. Na evropskom kontinentu nikada nije zaista vladao mir.

Pa ipak, predstavnici administracije SAD, kao i rukovodstvo članica EU, objašnjavaju oštru politiku prema RF time što je Rusija prisajedinjenjem Krima prvi put posle Drugog svetskog rata „prekrojila granice silom“.

Amerikanci znaju da je to glupost. Jugoslavija je bila prvi slučaj promene granica. Kosovo je samo kulminacija tog procesa. SAD su direktno umešane u te događaje.

Kakav je cilj politike SAD u slučaju sa Ukrajinom?

DŽ.F.: Amerikanci su poslednjih 100 godina vodili vrlo doslednu spoljnu politiku. Glavni cilj te politike je sledeći: ne dozvoliti nijednoj sili da stekne suviše veliku vlast u Evropi. SAD su najpre težile da ne dozvole Nemačkoj da dominira u Evropi, zatim su ometale jačanje uticaja SSSR-a.

Suština te politike je da se što duže održava ravnoteža snaga u Evropi pružanjem pomoći slabijoj strani, a ako taj balans preti da bude ozbiljno narušen, onda se umešati u poslednji čas. Tako su se SAD umešale u Prvi svetski rat tek kada se ruski imperator Nikolaj II odrekao prestola 1917, i nisu dozvolile da Nemačka ojača. I u Drugom svetskom ratu su SAD otvorile drugi front vrlo kasno (u junu 1944), kada je postalo jasno da Rusi pobeđuju Nemce.
Treba reći da su SAD uvek smatrale da najveća opasnost preti od potencijalnog saveza Rusije i Nemačke. To bi bio savez nemačkih tehnologija i kapitala sa ruskim prirodnim i ljudskim resursima.

Fragmentacija Evrope je praćena slabljenjem NATO-a. Evropske zemlje u suštini i nemaju armiju. U kontekstu slabljenja Evrope došla je do izražaja moć Rusije.

Strateški imperativ Rusije je da ima što dublju tampon-zonu na svojim zapadnim granicama. Zbog toga je Rusija uvek imala poseban odnos prema Belorusiji, Ukrajini, zemljama Baltika i drugim zemljama Istočne Evrope. Sve one su vrlo važne za nacionalnu bezbednost Rusije.

Početkom ove godine vlast u Ukrajini je bila pomalo proruski nastrojena, ali je bila snažno uzdrmana. Međutim, Moskvi je i to odgovaralo. Rusija ne želi potpuno da kontroliše Ukrajinu, niti da je okupira. Dovoljno je da Ukrajina ne ulazi u NATO i EU. Vlasti RF ne mogu da dozvole situaciju u kojoj će se zapadne oružane snage nalaziti na stotinak kilometara od Kurska ili Voronježa.

Amerika je, međutim, bila zainteresovana za formiranje prozapadne vlade u Ukrajini. Ona je videla da je Rusija u usponu i trudila se da joj ne dozvoli konsolidaciju pozicija na postsovjetskom prostoru. Uspeh prozapadnih snaga u Ukrajini omogućio bi da se Rusija obuzda.

Događaje s početka godine Rusija tretira kao državni prevrat koji su organizovale SAD. I to je zaista bio najneskriveniji državni prevrat u istoriji. SAD su otvoreno, između ostalog i novcem, podržavale grupe boraca za zaštitu ljudskih prava u Ukrajini, a ruske specijalne službe nisu primetile takve tendencije. One nisu ni shvatile šta se dešava. A kada su shvatile, nisu više mogle preduzeti mere za stabilizaciju situacije. Kasnije su pogrešno procenile i raspoloženje na istoku Ukrajine.

Drugim rečima, ukrajinska kriza je rezultat konfrontacije Rusije i SAD?

DŽ.F.: Evo gledajte. Imate dve zemlje. Jedna hoće da Ukrajina bude neutralna, a druga hoće da Ukrajina bude deo linije odvraćanja ruske ekspanzije. Obe dejstvuju polazeći od svojih nacionalnih interesa.

Amerikanci su u poslednje vreme počeli ozbiljno da brinu zbog potencijala Rusije i njenih namera. Rusija je, sa svoje strane, počela da prelazi sa odbrambene strategije, koju je sprovodila od 1992, na ponovno uspostavljanje nekadašnje sfere uticaja. Stvar je u fundamentalnoj nepodudarnosti nacionalnih interesa dveju velikih sila.

Kako Vi vidite dalji razvoj događaja oko Ukrajine?

DŽ.F.: Rusija neće praviti ustupke kada je u pitanju Krim, ali se može suočiti sa ozbiljnim problemima u pogledu snabdevanja poluostrva. Moskva, međutim, ne može da odustane ni od mnogih drugih zahteva vezanih za Ukrajinu. Za Moskvu je prisustvo zapadnih vojnika na teritoriji Ukrajine pravi košmar. To bi ograničilo njen prostor za manevar. SAD će morati da donesu stratešku odluku: ili da se aktivnije umešaju u događaje u Ukrajini, što može biti komplikovano, ili da formiraju novu alijansu, unutar NATO-a ili van njega, uz učešće Poljske, Rumunije, baltičkih zemalja i, recimo, Turske. To će biti „sanitarni kordon“, i to je ono što Rusija ne prihvata. Sjedinjenim Američkim Državama nije toliko važno da one kontrolišu Ukrajinu. Njima je važno da je ne kontroliše Rusija. Mnogo toga će zavisiti od Kijeva. Kijevska vlast je slaba tačka Ukrajine. Ako u njoj dođe do raskola Rusija će pokušati da preokrene situaciju u svoju korist.

Šta je u potezima Ruske Federacije moglo da uznemiri SAD?

DŽ.F.: Rusija je počela da preduzima određene korake, koje su SAD ocenile kao neprihvatljive. To se pre svega odnosi na Siriju. Tamo su Rusi pokazali Amerikancima da su u stanju da utiču na procese na Bliskom Istoku. SAD i bez Rusa imaju dosta problema u tom regionu. Rusi su se umešali u procese na Bliskom Istoku između ostalog i zbog toga što su se nadali da će tako steći instrument za vršenje uticaja na američku politiku u drugim sferama. Međutim, prevarili su se. SAD su to shvatile kao pokušaj Rusije da im nanese štetu. Rusi po svemu sudeći jednostavno nisu procenili koliko će ozbiljno SAD shvatiti njihove poteze, kao ni to da će Amerika lako naći kontra-mere.

Hoćete reći da je Ukrajina osveta za Siriju?

DŽ.F.: Ne, nije to osveta. Rusi su se umešali u procese u Siriji dok su SAD rešavale probleme u Iraku i pregovarale sa Iranom… U Vašingtonu su mnogi stekli utisak da Rusi žele da destabilizuju ionako nestabilne pozicije SAD na Bliskom Istoku, tj. u regionu koji za Ameriku ima ključnu ulogu. U Vašingtonu su po tom pitanju postojala dva gledišta: ili se Rusi glupiraju, ili su pronašli slabu tačku SAD i pokušavaju to da iskoriste. Ja ne tvrdim da je mešanje Rusije u sirijski konflikt bilo uzrok pojave ukrajinske krize. Takva tvrdnja bi bila nategnuta. Pa ipak, u Vašingtonu su mnogi konstatovali da su Rusi problem. A šta u tom slučaju treba uraditi? Treba odvući Rusima pažnju na drugi problem u regionu na koji su oni osetljivi. Ja sada malo pojednostavljujem. Jasno je da je sve to složenije, ali uzročno-posledična veza je takva. Uglavnom, strateški interesi SAD sastoje se u tome da se Rusiji ne dozvoli da postane hegemon. A strateški interesi Rusije su da se SAD ne približi njenim granicama. U tome je suština.

A kakav je po Vašem mišljenju smisao američkih sankcija? Ruske vlasti kažu da SAD žele da izazovu smenu režima.

DŽ.F.: Cilj sankcija je u tome da se uz minimalne gubitke SAD i nešto veće gubitke Evropske unije nanese bol Rusiji i tako izazove njena kapitulacija, tj. prihvatanje američkih zahteva. Sankcije su demonstracija moći Sjedinjenih Američkih Država. SAD rado koriste tu moć prema zemljama koje nemaju čime adekvatno da uzvrate. To je ujedno i prilika za „postrojavanje“ Evropljana. Ne mislim da je glavni cilj SAD smena režima u Rusiji. Glavni cilj je bio da se ruskim vlastima ograniči prostor za manevar, što mi sada i vidimo. Ali tu su imali udela i drugi faktori, kao na primer pad ruske ekonomije i pad cene nafte.

Mnogi u Rusiji kažu da je nafta pojeftinila zbog tajnog dogovora SAD sa zemljama Persijskog zaliva.

DŽ.F.: Neprijatnosti je uvek lakše objasniti nečijim namernim delovanjem. Ali mi vidimo da su mnoge zemlje, uključujući Kinu, Indiju i Brazil, ublažile prognoze vezane za tempo rasta svoje ekonomije. U Evropi je rast ekonomije sveden na nulu. Uz sve to, sada je u toku naftna revolucija. Nafta je sve dostupnija na tržištu. Pad cene nafte je bio neminovan. Šta ste drugo očekivali? A vi ste formulisali svoju ekonomsku strategiju orijentišući se ne samo na visoke cene nafte, nego u celini na izvoz energenata. Zbog toga ste postali ranjivi! Trebalo je iskoristiti poslednjih 10-15 godina visokih prihoda od prodaje energenata za diverzifikaciju ekonomije, ali vaše vlasti to nisu učinile.

Treba li očekivati poboljšanje rusko-američkih odnosa posle sledećih predsedničkih izbora u SAD?

DŽ.F.: U Rusiji se američka politika preterano personifikuje. U SAD je predsednik samo jedna od mnogih institucija vlasti. On nema svu vlast. Obami su vezane ruke i noge, kao i njegovim prethodnicima. Ako na Bliskom Istoku brzo jačaju grupacije kao što je „Islamska država“, onda nije važno da li je predsednik SAD demokrata ili republikanac, on će morati da ih bombarduje. Nijedan američki predsednik ne može sebi priuštiti da sedi skrštenih ruku ako Rusija postaje sve uticajnija. Dejstva Rusije na Bliskom Istoku i, recimo, u slučaju sa davanjem azila Edvardu Snoudenu SAD su doživele kao korake usmerene protiv američkih interesa. Ko god da je predsednik SAD, on bi bio prinuđen da na tako nešto reaguje. Ja sam još pre tri godine u jednoj svojoj knjizi predvideo da će u Ukrajini izbiti kriza čim Rusija počne da jača i da demonstrira svoju snagu. To je bilo očigledno.

Koliko je po Vašem mišljenju realno zbližavanje Rusije sa Kinom?

DŽ.F.: Sada Kina i sama ima mnogo problema. Rast ekonomije je sve sporiji, nivo inflacije i nezaposlenosti je visok. Od Pekinga ne treba očekivati nikakve poklone. Izgradnja cevovoda prema Kini, na koju će vlasti RF morati da potroše mnogo novca, najverovatnije neće bitnije uticati na rusku ekonomiju.

Kako vidite dalji razvoj događaja?

DŽ.F.: Glavno pitanje je hoće li Rusija moći sama da opstane. Ona se sada suočila sa mnogim faktorima koji su izazvali raspad SSSR-a. To je i odsustvo efikasnog sistema saobraćajnica, to je i skeptičan odnos prema prestonici u mnogim regionima od Kavkaza do ruskog Dalekog Istoka. I što je najvažnije: to je ekonomija, koja funkcioniše samo u određenim okolnostima, tj. kada su cene energenata visoke. Imate samo jedan proizvod, a njega sada na svetskom tržištu ima na pretek.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom