Vesti

Putin: Kažnjavaju nas zbog naše prirodne želje da se održimo kao nacija, kao civilizacija, kao država

Izvor: FAKTI

Svoju desetu veliku, godišnju pres-konferenciju Vladimir Putin je završio – uprkos zapadnim sankcijama, padu cene nafte i potresima na unutašnjem finansijskom tržištu – optimističkom porukom sunarodnicima, a i Vašingtonu, Briselu, Berlinu i Londonu: Rusija će izaći iz krize, učvrstiće svoje pozicije i u ekonomiji i na međunarodnoj areni.

Pri tom je podvukao: čak i pri najnepovoljnijem razvoju situacije – neizbežni su i izlazak Rusije iz sadašnje situacije i rast njene ekonomije. U tom slučaju će za sve biti potrebe najviše dve godine.

Ruski lider je optužio Zapad da je odmah posle rušenja Berlinskog zida počeo da podiže zid protiv Rusije, a svoje opštenje sa bezmalo 1300 domaćih i stranih novinara započeo je sumiranjem rezultata koje je Rusija ostvarila u 2012. godini.

Fakti će u dva dela objaviti najvažnije delove „velike pres-konferencije“:

„Predstavio bih, za početak,rezultate za ovu godinu, a zatim ću odgovoriti na vaša pitanja.

Prvo, a to je, naravno, i najosnovnije, evo privrednih pokazatelja.

Rast bruto domaćeg proizvoda za 10 meseci ove godine iznosi 0,7, možda će negde da bude 0,6 procenata. Juče smo se moje kolege i ja okupili, precizirali rezultate.

Trgovinski suficit porastao je za 13,3 milijardi dolara i iznosi 148,4 milijardi dolara.

Nakon prošlogodišnje pauze, malo se ubrzala industrijska proizvodnja. U periodu januar-oktobar povećanje iznosi 1,7 procenata. Nizak je nivo nezaposlenosti. On se kod nas spuštao i ispod 5 procenata, trenutno se nalazi na nivou oko 5 procenata, možda 5,1 procenata.

Nastavlja svoj razvoj poljoprivreda. Mislim da prema rezultatima za ovu godinu njen rast iznosi 3,3 procenta. Kao što vam je poznato, ove godine smo imali rekordni prinos žitarica – 104 miliona tona.

Bez obzira na turbulencije na finansijskom tržištu, federalni budžet ove godine biće „zatvoren“ sa suficitom, odnosno prihodi će biti veći od rashoda za 1,2 biliona rubalja, to je otprilike 1,9 posto BDP-a. Ministarstvo finansija još uvek sve to izračunava, ali je jasno da će budžet biti u suficitu.

Glavni rezultat u socijalnoj sferi, svakako, predstavlja, pozitivna demografska dinamika. Prirodni priraštaj za deset meseci iznosi 37,1 hiljada ljudi. Smanjili smo mortalitet, povećava se stopa nataliteta. To su dobre tendencije i svakako treba da učinimo sve kako bi smo ih sačuvali. Kao što smo i obećali, mi nastavljamo da indeksiramo pomoć porodiljama. Ona je 2014. iznosila 429 408,5 rubalja.

Postignut je i nadmašen ciljni odnos zarada u deset kategorija radnika, određeni na 2014. godinu. Vi znate o čemu govorim. To su, pre svega, pedagozi u školama, ustanove za dodatno obrazovanje, socijalni pedagozi, profesori na fakultetima, lekari, medicinsko osoblje srednjeg i nižeg nivoa, zaposleni u kulturnim ustanovama. Penzije su 2014. godine bile dva puta indeksirane. Od 01. februara za 6,5 procenata i od 01. aprila za još 1,7 procenata.

Ove godine smo veliku pažnju posvetili povećanju borbenih mogućnosti i borbene spremnosti Oružanih snaga. Neću ovde sve da nabrajam. Oko 11 700 vojnih lica iz Ministarstva odbrane 2014. godine su dobili stalni smeštaj. Službenim stambenim prostorom je obezbeđeno 15 300 vojnih lica. To je 100 posto od planiranih pokazatelja za ovu godinu.

To su brojke. Sada nekoliko reči o aktuelnoj situaciji.

Mislim da svi shvatamo, da se danas glavna pitanja za naše građane – stanje u ekonomiji, nacionalna valuta, kako će se razvijati situacija u socijalnoj sferi u ovom svetlu. Pokušaću veoma kratko, u nekoliko rečenica, da predstavim situaciju, da kažem kako će se ona, prema mom mišljenju, razvijati.

Nakon toga, u principu, možemo da završimo pres-konferenciju. (Smeh u sali). Ako imate pitanja, potrudiću se da odgovorim na njih.

Današnju situaciju su svakako izazvali spoljni faktori. No, polazimo od toga, da nismo uradili mnogo toga što smo planirali da uradimo od onoga što smo govorili da moramo da uradimo u vezi sa diversifikacijom naše ekonomije u, praktično, prethodnih 20 godina. Bilo je dosta teško da se to uradi, ako je uopšte bilo moguće, imajući u vidu upravo ovu, povoljnu u ovom slučaju, spoljnu ekonomsku konjunkturu, kada se biznis trudio da ulaže novac uglavnom tamo, gde može da se izvuče najveća i najbrža dobit.

Prilično je teško promeniti taj mehanizam.

Danas se situacija, kao što znate, promenila. Na današnju situaciju utiču i spoljni ekonomski faktori, pre svega, naravno, cena energenata, nafte, a to povlači za sobom i cenu gasa. Smatram, da i Centralna banka i Vlada preduzimaju odgovarajuće mere u današnjoj situaciji. Postoje pitanja za Vladu i za Centralnu banku u vezi blagovremenosti i kvaliteta donetih mera, ali generalno se krećemo u apsolutno odgovarajućem i ispravnom smeru.

Nadam se da će jučerašnje, današnje smanjenje kursa stranih valuta i povećanje kursa nacionalne – rublje, biti nastavljeno. Da li je to moguće? Moguće je. Da li je moguć dalji pad cene nafte i da li će to uticati na nacionalnu valutu, a kao posledica, i na druge pokazatelje, uključujući inflaciju i slično? Moguće je.

Šta planiramo da uradimo u vezi sa tim?

Planiramo da preduzmemo mere, koje smo, podsetiću, sa uspehom, koristili 2008. godine. U ovom slučaju treba da usmerimo našu pažnju na pomoć ljudima kojima je ta pomoć zaista potrebna, i sačuvati, želim da podvučem, sačuvati sve naše planirane pokazatelje u vezi sa socijalnim pitanjima i problemima, imajući u vidu, pre svega, penzije, imajući u vidu plate koje se isplaćuju iz budžeta i slično.

Ali, ako se situacija bude razvijala nepovoljno, moraćemo da korigujemo naše planove. Svakako, moraćemo nešto da smanjimo. Takođe, i želim to da istaknem, kako kažu stručnjaci, „iskorak u plus“, kasniji rast i izlaz iz današnje situacije je neizbežan iz dva razloga. Kao prvo, rast svetske ekonomije biće nastavljen, tempo se smanjuje, ali rast će biti nastavljen. Ekonomija će da raste. I naša ekonomija će izaći iz današnje situacije.

Koliko će biti za to potrebno vremena? U slučaju nepovoljnog razvoja događaja, mislim, da će biti potrebno dve godine.

Da ponovim još jednom: nakon toga rast je neizbežan, između ostalog i zato što će se spoljna ekonomska konjunktura, menjati. Uz porast svetske ekonomije biće potrebni energetski resursi. Za to vreme, i u to više ne sumnjam, ipak ćemo uspeti da mnogo toga uradimo u smislu diversifikacije naše ekonomije, jer će nas život naterati na to. Na drugi način bilo bi nemoguće da se radi.

Zato ćemo potpuno, i ponavljam, bezuslovno, ispunjavati sve naše socijalne obaveze oslanjajući se na rezerve, koje posedujemo. I, hvala Bogu, ovih godina su te rezerve čak i povećane.

Podsetiću, da rezerve Centralne banke iznose 419 milijardi dolara. Centralna banka nema nameru da ih proćerda bez razmišljanja, tako i treba. Rezerve Vlade, FND (Rezervni fond Vlade) porasle ove godine za, otprilike, 2,4-2,5 biliona rubalja. Ukupan obim rezervi – 8,4 biliona.

Oslanjajući se na te rezerve mi ćemo, ubeđen sam, da staloženo rešavamo osnovna socijalna pitanja, bavićemo se diversifikacijom ekonomije, a situacija će neizostavno, ponavljam još jednom, ući u normalan kolosek.

Ovde bih želeo da završim uvodni deo. Dakle, možemo ovde i da završimo, ali, ako imate pitanja, izvolite, odgovoriću na njih.

Vjačeslav Terehov, agencija Interfaks: Sudeći po situaciji u zemlji, sada je u toku duboka kriza deviznog kursa, takva da čak i u Centralnoj banci govore da to ni u strašnom snu nisu mogli da sanjaju.

Prema Vašem mišljenju, kroz dve godine koje ste spomenuli, da li će biti bolje, da li ćemo prevazići finansijsku ekonomsku krizu? Ovog „crnog“ za rublju ponedeljka-utorka čule su se salve kritike na račun Centralne banke, predsednika, Vlade. Da li se slažete sa tim?

Putin: Rekao sam, da čak i uz najnepovoljniji razvoj spoljne ekonomske konjunkture, takva situacija može da potraje (približno, tačno ne može niko da kaže) u naredne dve godine. To ne mora da bude tako. Situacija može da se poboljša i ranije. Ona može da počne da se popravlja i u prvom, drugom tromesečju, sredinom sledeće godine ili krajem sledeće godine.

To niko ne može da kaže. Mnogo je faktora neodređenosti. Zato možemo to da nazovemo krizom, možemo da nazovemo drugačije – kako god želimo. Meni se čini, dosta sam jasno to rekao, da se Centralna banka i Vlada generalno ponašaju u skladu sa nastalom situacijom. Pretpostavljam da su se neki potezi (zapravo, takvu kritiku čujemo i od stručnjaka), mogli povlačiti operativnije.

Šta treba, prema mom mišljenju, konkretno uraditi? I šta, zapravo i rade Centralna banka i Vlada? Kao prvo, oni su, kao što znate, povećali referentnu kamatnu stopu. Nadam se da kamatna stopa neće biti na ovom nivou u toku čitavog perioda trajanja ovih događaja, vezanih za spoljnu ekonomsku konjunkturu, a ekonomija će se, na ovaj ili onaj način prilagođavati.

Na čemu se bazira moj optimizam? Na tome da će se ekonomija, neizostavno, prilagođavati životu i radu u uslovima niskih cena energenata. To će se događati samo od sebe.

Koliko će se brzo odvijati takvo prilagođavanje, ako cene nafte ostanu na današnjem nivou, ili padnu padaju ispod 60, 40, ne znam, koliko god? U stvari, za nas – mogu da padaju koliko god, jednostavno će se odvijati restrukturizacija same ekonomije. Koliko će to brzo ići? Teško je reći. Ali, da će se ići – to je neizbežno! Hteo bih to da istaknem. To će se dogoditi sasvim prirodno.

Šta čini Centralna banka? Podigli su referentnu kamatnu stopu. Šta treba još uraditi? I šta Centralna banka već radi? Kako bi se stabilizovala nacionalna valuta, treba zasad malo prikočiti likvidnost rublje, pustiti i dati biznisu pristup deviznoj likvidnosti. Banka se upravo tako ponaša. I referentna stopa je dosta niska za devize – 0,5.

Ja, u principu, ne znam, to treba da odluči Centralna banka – da li će da smanjuje kamatnu stopu ili neće, oni to treba da osećaju i da reaguju. Ne treba trošiti rezerve zlata i deviza i traćiti ih na tržištu, već treba ići na stavljanje na raspolaganje kreditnih resursa. Oni to već rade.

Jedino, možda bi trebalo da se sve radi za pola koraka brže. Znate, ja, naravno, vidim kritiku prema Centralnoj banci, prema predsedniku Centralne banke. U nečemu ta kritika ima osnova, u nečemu – nema. Ali, i Vlada ne treba da zaboravlja na svoj deo odgovornosti.

Odgovornost za ekonomsku situaciju u zemlji nije samo na Centralnoj banci.

Andrej Kolesnikov, dnevni list „Komersant“:

Vi ste početkom 2012. u jednom od svojih predizbornih članaka, koji je, kao što je poznato, kasnije preformulisan u majske ukaze, okarakterisali tekuću situaciju citirajući Aleksandra Gorčakova: „Rusija se usredsređuje“.

Molim Vas, recite da li se sada, po Vašem mišljenju, nešto dešava sa zemljom? Šta ona čini? Da li se kao i ranije koncentriše ili je, možda, već vreme da se dekoncentriše, možda je, zapravo, vreme da se konačno opusti?

Putin: Treba raditi. I u tom smislu malo se šta promenilo. Osim toga, današnje okolnosti nas podstiču. Ja tome pristupam s raznih strana, vidim da vi i vaše kolege, u stvari, istu temu pokrećete sa različitih aspekata. Treba raditi. I spoljne okolnosti primoravaju nas da budemo efikasniji, da prelazimo na inovativne načine razvoja.

Šta je, zapravo, potrebno za budućnost naše ekonomije? Neophodno je da se stvore povoljni uslovi za poslovanje, da se obezbedi sloboda preduzetništva, potrebna je garancija svojine, treba prestati sa praksom da se uz pomoć pravobranilačkih orana jure svi oni koji se ne dopadnu i da se ti instrumenti iskoristite u borbi za konkurenciju.

Treba povećati povlastice proizvodnji, treba pokrenuti regione Ruske Federacije kojima je potrebna posebna pažnja, kao što je, na primer, Daleki Istok.

Da li mi to činimo ili ne? Da. Ali, ja sam u poslanici izneo čitav program za ono što moramo da uradimo. Imam u vidu poresku pauzu od četiri godine, takođe i kontrolnu pauzu od tri godine u odnosu na preduzeća koja tri godine nisu imala neke ozbiljne prekršaje, kao i olakšice za mala preduzeća. Mi moramo da nastavimo to koncentrisanje i da ga potkrepimo konkretnim radom.

Vladimir Kondratjev: Nedavno smo obeležili 25 godina od pada Berlinskog zida. Vi ste lično bili svedok tog događaja pre 25 godina kada ste radili u Nemačkoj Demokratskoj Republici. Mnogo toga se postiglo, možda ne ono što smo mislili u početku, bilo je mnogo nada, ali ipak, bilo je uspeha. I zahvaljujući Vašoj istrajnosti Rusija je izvesno vreme bila blizu čak i ukidanja viznog režima sa Evropom.

Ove jubilarne godine za nekoliko nedelja podiže se novi zid. On nije betonski, ali je, ipak, očigledan, nevidljiv, ali zid međusobnog udaljavanja, podozrenja, uzajamnog nepoverenja i uzajamnih optužbi. Kuda nas može odvesti takvo zahlađenje? Neki govore gotovo o pragu novog „hladnog rat“. Da li ćemo u budućnosti živeti u podeljenom svetu ili postoje neke mogućnosti da se, ipak, uspostavi dijalog i saradnja?

Putin: Vi ste sad govorili o tome da je srušen Berlinski zid, a sada gledamo kako se podižu neki novi zidovi. Ja ću sada da odgovorim na to pitanje i nadam se da ćete se samnom složiti.

Mi to ne gledamo tek sada. Vi ste stručnjak za Nemačku i za Evropu. Zar nam nisu posle Berlinskog zida govorili da neće biti širenja NATO-a na Istok? Ali, ono je odmah počelo. Dva talasa širenja. Šta je to, nije zid? Naravno, nisu ga ukopali, to je virtuelni zid, ali je on počeo da se stvara. A sistem PRO pored naših granica? Šta je to, zar nije zid?

Razumete, niko se nije zaustavio. U tome je glavni problem današnjih međunarodnih odnosa. Naši partneri se nisu zaustavili. Oni su došli do zaključka da su pobedili, da su oni sada imperija, a svi ostali – vazali i treba ih pritezati. U tome je problem.

Nisu prestali da podižu zidove bez obzira na naše pokušaje i postupke da radimo zajedno bez ikakvih linija podele u Evropi i u svetu u celini.

Mislim da naš prilično čvrst stav o poznatim kriznim situacijama, uključujući i Ukrajinu, treba našim partnerima da stavi do znanja da je jedin ispravan put – prekidanje gradnje tih zidova i izgradnja zajedničkog humanitarnog prostora, prostora bezbednosti i ekonomske slobode.

Roman Cimbaljuk, ukrajinska agencija „UNIAN“:

Prvo pitanje u vezi sa kaznenom operacijom koju ste vi organizovali na istoku naše zemlje, pri tom, uglavnom protiv ruskojezičnog stanovništva. Nije tajna da tamo ratuju ruski vojnici i ruski bojovnici koji sve to organizuju.

Pitanje: koliko ste poslali ruskih vojnika? Koliko ste poslali vojne tehnike? Koliko ih je poginulo na teritoriji Ukrajine? Šta bi ste Vi, kao vrhovni Glavnokomandujući rekli porodicama poginulih ruskih oficira i vojnika?

I, ako može, veoma kratko drugo pitanje. Imali smo predsednika, zvao se Viktor, sada se on krije na teritoriji Ruske Federacije. On je svojevremeno strpao u zatvor broj jedan partije Batkivšćina, Juliju Timošenko. Ona je izdržavala kaznu, a sada je broj jedan te partije u zatvoru, ali u ruskom.

Putin: Šta-šta? Još jednom…

Cimbaljuk: Broj jedan na spisku Bloka Julije Timošenko sada je u zatvoru, u ruskom. Moje pitanje: pod kojim ćete uslovima pustiti ukrajinsku ženu-pilota Savčenko , ukrajinskog režisera Olega Sencova i još najmanje 30 ukrajinskih ratnih zarobljenika koje držite na teritoriji Rusije u raznim zatvorima?

Putin: Počnimo od poslednjeg pitanja, a onda ću, naravno, odgovoriti i na Vaše prvo pitanje.

Poslednje pitanje o građanki Savčenko, pod kojim uslovima može biti oslobođena. Ja tu imam apsolutno otvoren i jasan stav. Ovde u sali se nalaze kolege onih naših novinara (uostalom, to su i Vaše kolege), koji su poginuli izvršavajući svoju profesionalnu dužnost na jugoistoku Ukrajine. Naglašavam da ti ljudi nisu učestvovali ni u kakvim borbenim dejstvima ni sa jedne strane. Oni su bili bez oružja. Obaveza je svih državnih struktura , pa tako i vojnih struktura, da čuvaju njihov život i zdravlje i da im pruže mogućnost da ispunjavaju svoju dužnost radi širenja objektivnih i kvalitetnih informacija, svakako, onako kako ih oni vide. To je u civilizovanom svetu opšte priznata činjenica. Ti ljudi su ubijeni. Prema podacima naših pravobranilačkih organa, prilikom tog ubistva je bila gospođa Savčenko bila ta koja je navodila na cilj.

Ako se tokom istrage i sudskog postupka utvrdi da ona nema nikakve veze, da oni ni u čemu nije kriva, odmah će biti oslobođena. Ako se ustanovi da je ona kriva i da je ona stvarno učestvovala u tom ubistvu, polazim od toga da će ruski sud doneti odgovarajuću odluku, i ona će izdržavati kaznu u skladu sa sudskom odlukom. Ujedno, niko nema pravo da unapred proglašava čoveka krivim zbog nekog zločina koji je počinio, imajući u vidu da je u našoj zemlji na snazi princip prezumcije nevinosti. Zato, videćemo kako će se odvijati istraga i do kakvih će zaključaka sud doći.

Što se tiče drugih vojnih obaveznika koje ste pominjali. Mi ih ne smatramo ni za kakve zarobljenike, oni se nalaze kod nas, na našim lokacijama lišavanja slobode i u vezi s njima se vode sudski postupci, istraga zbog sumnje da su umešani u terorističke aktivnosti. Eto, to je drugi deo vašeg pitanja.

A ko je i za šta odgovoran? Kod nas u Rusiji, u stvari, kao i u svakoj drugoj predsedničkoj republici za sve odgovara Predsednik. Što se tiče vojnih lica – za njihovu sudbinu odgovara Vrhovni Glavnokomandujući. Napominjem da je to kod nas jedna ista ličnost.

Svi ljudi koji po zovu srca ispunjavaju svoj dug ili dobrovoljno učestvuju u nekim borbenim dejstvima, uključujući i jugoistok Ukrajine, nisu plaćenici, jer za to ne dobijaju novac.

U našoj društvenoj svesti to što se dešava na jugoistoku Ukrajine uistinu je kaznena operacija, ali nju sprovode današnje kijevske vlasti, a ne obrnuto. Jer, nije narodna vojska jugoistoka uputila svoje borbene formacije prema Kijevu, već naprotiv, kijevske vlasti podesile su oružane snage prema jugoistoku koristeći raketne bacače, artiljeriju i ratnu avijaciju.

U čemu je problem i kako se iz njega može izaći? Nastojaću da odgovorim i na to pitanje. Problem je u tome što se posle izvršenja državnog prevrata (kako god da ga neko zove, i šta god da govori tim povodom, u Kijevu je izvršen državni prevrat, pri tom oružanim putem) deo zemlje nije složio sa takvim razvojem događaja.

Umesto da se sa njima počne bar nekakav politički dijalog, prvo su počeli da koriste pravobranilačke organe, miliciju. Pošto to nije uspelo počeli su da koriste armiju. Kad i to nije uspelo danas pokušavaju da reše problem silom, pomoću ekonomske blokade.

Smatram da je taj put beznadežan i škodljiv za sudbinu državnosti Ukrajine i za ukrajinski narod. Nadam se da ćemo uspeti putem dijaloga, a mi smo spremni da tu nastupamo kao posrednici, da ipak, dođemo do direktnog upravo političkog dijaloga i na taj način, tim političkim instrumentima regulišemo situaciju sve do uspostavljanja jedinstvenog političkog prostora.

Jevenij Rožkov, televizija „Rusija 1“:

Šta se događa na istoku Ukrajine, šta se događa u delu Ukrajine koji se danas naziva Novorosija, koji sam sebe naziva Novorosijom? Kako vidite sudbinu Novorosije, tog dela Ukrajine? Da li verujete u uspeh sporazuma iz Minska, da li će on dovesti do mira? Kako ćemo dalje pomagati Donbas: isto kao i dosad – humanitarnim konvojima – ili i na neki drugi način?

Putin: Polazimo od toga da će se kriza kad-tad rešiti, a što pre to bude – to bolje.

Kriza mora da se reši i biće rešena političkim sredstvima, a ne putem pritisaka, bez obzira na koga – ili ekonomskom blokadom ili primenom oružanih snaga. Naravno, mi ćemo pomagati narod onako kako to činimo i sada. Poznato vam je da smo već deseti humanitarni konvoj uputili. Ali, moramo ipak da polazimo od jednog od osnovnih principa međunarodnog prava – od prava ljudi da sami rešavaju svoju sudbinu.

Nisam ovo slučajno rekao i nije otrcana fraza da je potrebno povratiti mir i da se moraju pronaći politička rešenja. Polazimo od toga da će biti obnovljen sveukupni politički prostor. Kakav će taj prostor biti, teško je reći. Međutim, meni se čini da tome treba da težimo.

Tome treba da streme obe strane i u tome je problem. Obe strane! Treba poštovati ljude koji žive na jugoistoku Ukrajine. Treba obnoviti ekonomske veze.

Poznato je da značajan deo elektroprivrede Ukrajine funkcioniše na donbaskom uglju, ali ga do dan danas iz Ukrajine ne kupuju. Nas su molili da izvršimo pritisak na jugoistok Ukrajine, na Donbas da pristanu na isporuku uglja. Mi smo to uradili, ali ga oni sve dosad ne kupuju. Zašto? Zato što su zatvorili sve banke i ne mogu da plate.

Kolege su mi bukvalno juče rekle: „Da, spremni smo da platimo. Uplatili smo avans“. Ispostavilo se da nema nikakvog avansa. Navodno su uplatili rudarima na kartice. Ali, kartice ne funkcionišu. I tako se događa sa svakim pitanjem. Ali, drugog puta, osim mirnog načina rešavanja, nema.

Što se tiče sporazuma iz Minska – to je veoma važan deo, i mi pratimo kako se dogovoreno poštuje, zato što sam, zajedno sa Petrom Aleksejevičem Porošenkom, bio jedan od inicijatora susreta u Minsku.

Predsednik Ukrajine, naravno, želi mirno rešenje, ne sumnjam da on to želi. Ali, on tamo nije sam. Trenutno čujemo izjave drugih funkcionera da se tamo mora ratovati do kraja i da sve može dovesti do neke krize na čitavom kontinentu. Čujemo mnogo ratničkih izjava.

Mislim da je predsednik Porošenko ipak raspoložen za mirno rešavanje krize, ali za to su potrebna konkretna dejstva, konkretni koraci.

Reći ću vam jednu važnu stvar koju želim da svi to čuju.

Naši predstavnici u Minsku potpisali su u septembru memorandum i anekse koji su određivali demarkacionu liniju. Predstavnici Donjecka nisu potpisali te protokole. Eto šta je u pitanju. Oni su od samog početka rekli: „Ništa ne možemo“. I kada smo pokušali da insistiramo, ovo vam otvoreno govorim jer se radi o stvarima koje javnost mora da zna, odgovorili su nam: „Mi ne možemo napustiti ta sela (radi se o tri-četiri sela koja su sporna), tamo nam porodice žive, deca, žene i sestre. Ne želimo da ih sve pobiju i siluju“.

Eto u čemu je problem i to je najvažnije. Ali, i ukrajinski zvaničnici ne povlače svoje jedinice sa tih položaja, odakle su morale da odu, recimo sa donjeckog aerodroma. Ostale su tamo gde su i bile.

Ali, da li znate šta se trenutno dešava? Dobrovoljci su dozvolili da tamo Ukrajinci zamene svoju vojsku na aerodromu, vozili su ih u saune, šalju im namirnice. Znate, možete da se osmehnete na to, ali sa druge strane, u tome ima i nešto pozitivno. Možda će se ljudi, na kraju krajeva, ipak dogovoriti.

Svi insistiraju da se ratni zarobljenici razmene. Smatram da treba razmeniti sve bez prethodnih uslova. Ali, život je komplikovaniji. Kada se pojave spiskovi, ispostavi se da (u svakom slučaju, kako nam govore predstavnici Donbasaa) da se na tim spiskovima nalaze lica koja na jugoistoku Ukrajine nisu uhapšena zbog ratnih dejstava, već negde u Hersonu ili u Odesi. Treba sve spiskove uporediti.

Bez obzira na sve ovo, mi na tome insistiramo. Smatram da ljudi treba da budu do Nove godine, do Božića zajedno sa svojim porodicama, bez obzira na okolnosti.

Juče je bio dogovor da se razmeni 30 ljudi. Predstavnici dobrovoljaca su otišli na dogovoreno mesto razmene, a tamo su se pojavili zvanični predstavnici vlasti Kijeva i rekli: „Ne, neće biti razmene sve do sledećeg susreta u Minsku“. Naravno da je moguće ići i tim putem, ali ako su već dovezli 30 ljudi, mogli su makar da ih preuzmu. Razumete?

Dogovorili smo se da se donese zakon o amnestiji. Gde je? Sve vreme nam govore da je bio donet zakon o posebnom statusu (delova Donbasa). Ali, zašto taj zakon nije mogao da funkcioniše? Zato što je zakon mogao stupiti na snagu i početi realno da funkcioniše tek nakon donšenja akta o demarkacionoj liniji, ali on uopšte nije bio ni donet.

Ako Ukrajina želi da obnovi mir, spokojstvo i teritorijalnu celovitost, onda treba poštovati ljude koji žive na tim teritorijama zemlje, i – poštujući ih – sa njima voditi direktan, otvoren i pošteni politički dijalog i prestati sa pritiscima. Nadam se da će, na kraju krajeva, ovim putem svi da pođu.

Veronika Romanjenkova, agencija TASS:

Ove godine se ispostavilo da je energetska diplomatija prerasla u ključni faktor geopolitike. Koliko su opravdani zaokret Rusije na Istok i sporazumi o gasu sa Kinom i Turskom?

Da li ste sagledali svo moguće podvodno kamenje, jer i dan danas mnogi smatraju da ugovor sa Kinom nije rentabilan i da će „Turski tok“ dovesti Rusiju u zavisnost od Turske? Možete li da ovo negirate?

Putin: Ne, i nemam nameru da o činim. To su, znate, toliko očigledne stvari da se nema o čemu sporiti. Često čujem „okretanje Rusije na Istok“. Pročitajte američke analitičke tekstove. Tamo pišu o okretanju SAD na Istok. Da li toga ima ili nema? Ima delimično.

A zašto? Da li to ima veze s politikom? Ne, to ima veze s procesima u globalnoj privredi, zato što se istočni deo Azijsko-pacifičkog regiona razvoja brže od svih drugih delova sveta, pojavljuju se nove mogućnosti.

S aspekta energetike, u Kini, Indiji, čak i Japanu i Južnoj Koreji potrebe za energentima rastu koracima od sedam milja. Tamo se sve razvija brže nego u drugim delovima sveta.

Zara treba da se odreknemo toga? Mi smo sve što sada radimo planirali odavno, još pre raznih problema u globalnoj, pa čak i našoj privredi. To je samo realizacija onoga što smo zamislili ranije.

Što se tiče ugovora s Kinom, on nće donositi gubitke. Obe strane, želim to da naglasim, obe strane su dale povlastice, to je istina. Kineska strana je dala povlastice, neću sada da govorim o kojim povlasticama je reč, tamo nema ničeg neobičnog.

Jednostavno, Vlada je donela odluku da pruži određene povlastice učesnicima tog procesa, i mi smo doneli odluku o pružanju određenih povlastica. I projekat je, svakako, postao rentabilan. Svakako!

Tim pre što smo dogovorili formulu cene, koja se malo po čemu razlikuje, ako se uopšte razlikuje, od formule koju koristimo za Evropu, ali uzimajući u obzir koeficijente vezane za tržište tog regiona. To je apsolutno normalna stvar.

Pored svega ostalog, to će nam, Rusiji, omogućiti da, dobijajući i koncentrišući ogromne resurse u početnoj fazi tog projekta, ne samo da izgradimo izvoznu cev, već da započnemo gasifikaciju Dalekog istoka. To će nam omogućiti da napravimo još jedan veoma važan korak. Koji? Da spojimo zapadni i istočni cevovodni gasni sistem. I da imamo mogućnost da prebacujemo resurse s Istoka na Zapad i sa Zapada na Istok onda kada to bude povoljno s aspekta svetske konjunkture. Izuzetno važna stvar.

Uz to, mi bez toga prosto ne bismo mogli da pristupimo gasifikaciji delova Dalekog istoka i istočnog Sibira. To je apsolutno korisna stvar. Da ne govorim o tome da je u pitanju ogromno gradilište, radna mesta, prihodi na svim nivoima poreskog sistema, oživljavanje ovog regiona sveta i naših dalekoistočnih regiona.

Što se tiče Turske, njena privreda takođe raste. Njoj su, kao i Azijsko-pacifičkom regionu, potrebni dodatni energenti. Mi smo izgradili takozvani „Plavi tok“ pre mnogo godina. I sada turski partneri postavljaju pitanje povećanja isporuka, pre svega, na unutrašnje tursko tržište. Šta treba, da odbijemo?

S njima imamo sve osnovne sporazume vezane za formulu cene, dinamiku isporuka itd. Otprilike znao njihove potrebe. Naravno, prodaćemo ono što imamo i što je njima potrebno. Naravno, radićemo to.

Da li je moguće takozvano evropsko čvorište na granici Turske i Grčke? To ne zavisi od nas. To u značajnoj meri zavisi od naših evropskih partnera. Da li oni žele da imaju stabilne, garantovane, apsolutno jasne isporuke energenata iz Rusije, koje su im krajnje potrebne, bez tranzitnih rizika? Odlično, onda ćemo sarađivati.

Onda se može preko Grčke izaći i na Makedoniju, zatim dalje na Srbiju, može se opet doći u Baumgarten, u Austriju. Ne žele? Onda nećemo. Stvar je u tome što jeftinijih i pouzdanijih isporuka od ruskih nema, niti se naziru u bliskoj budućnosti.

Grigorij Dubovicki, RIA Novosti:

Mnogi eksperti, pa i Vi, govorili su o tome da su jedan od uzroka ovakve situacije radnje deviznih špekulanata. Navođene su čak konkretne kompanije, konkretna prezimena. Da li možete da kažete ko su ti ljudi, Rusi ili neki stranci? Zašto se ne uspeva da se s njima izađe na kraj? Da li su oni tako jaki ili smo mi tako slabi?

Planiraju li Centralna banka i Vlada takve mere kao što su fiksiranje kursa rublje ili denominacija rublje?

Putin: To je upravo ono što su uradili naši ukrajinski partneri, i to nije donelo nikakve pozitivne rezultate. To jest ili da ih nateramo da prodaju, to imate u vidu, da teramo privredne subjekte, izvoznike naših osnovnih roba, koji imaju devizne prihode, da obavezno prodaju. Ali, sutra će oni doći i kupiti opet, kao što je bilo u Kijevu, i u drugim zemljama se to događa.

Kao sledeći korak, trebalo bi im ograničiti kupovinu na domaćem tržištu, ali tako ćemo otići predaleko. Zato CB ne planira, koliko je meni poznato, kao ni Vlada, da ograničava naše izvoznike u tim pokazateljima, i to je pravilno.

To ne znači da Vlada ne može da deluje makar preko svojih predstavnika u upravnim odborima. Razumete, to su naše najveće energetske kompanije, pre svega one s državnim učešćem, zato je uticaj tamo moguć. Ali, nikakve direktive, ograničenja se ne planiraju, mi to nećemo raditi.

Što se tiče tzv. špekulanata. To nije krivičnopravni pojam – špekulanti na deviznom tržištu . To mogu biti stranci – učesnici na deviznom tržištu, različiti fondovi, oni su prisutni na ruskom tržištu i prilično su aktivni.

To mogu biti i naše kompanije, i generalno, već sam govorio na samom početku, to je potpuno u skladu sa praksom svake tržišne privrede. Oni se pojavljuju uvek kada može da se zaradi novac.

Ne da kradu, ne da nekoga prevare, već upravo da rade na tržištu, stvarajući sebi povoljnu situaciju, podstičući, recimo, kako je to bilo na početku ovog procesa, u konkretnom slučaju Centralnu banku Ruske Federacije, da izlazi na tržište i prodaje devizne rezerve u nadi da će pomoći kursu nacionalne valute, da vrši takozvane intervencije.

Međutim, CB se zaustavila, i dobro je uradila. Trebalo je, možda, ranije i oštrije to raditi, onda, možda, ne bi bilo potrebe da se stopa diže na 17 odsto.

Natalija Galimova, Gazeta.ru:

U govoru u Federalnom parlamentu posle referenduma na Krimu, Vi ste upotrebili izraz „peta kolona“ i „nacionalni izdajnici“. Nikog konkretno niste prozvali, ali je zbog vašeg olakog korišćenja termin „peta kolona“ ponovo ušao u svakodnevni politički rečnik. Oni koji Vas podržavaju od tada nazivaju „petom kolonom“ ljude koji se ne slažu sa vlašću. Koga ste imali u vidu kada ste govorili o „nacionalnim izdajnicima“, „petoj koloni“? I gde po Vama završava opozicija a počinje „peta kolona“? Na kraju, da li osećate ličnu odgovornost za vraćanje tog termina, koji samo povećava netrpeljivost i raskol u društvu?

Putin: Ne osećam nikakvu odgovornost u tom smislu. Sve što radim usmereno je na to da se naše društvo ujedini, a ne podeli. Ako smatrate da se to dogodilo (a ja Vam verujem, verovatno tako i jeste, Vi čak, možda, i bolje to osećate), onda treba da budem pažljiviji u svojim javnim izjavama, razmisliću o tome. Međutim, ne može se sve ni lakirati beskonačno. Treba ponekad nazivati stvari njihovim pravim imenom.

Pitanje je izuzetno složeno. Govorim potpuno otvoreno, teško mi je da odgovorim na to, zato što je granica veoma tanka. Teško je, verovatno, dati naučnu definiciju, gde prestaje opozicija i počinje „peta kolona“.

Ove godine smo svi, a kod nas je 2014. bila Godina kulture, slavili jubilej Mihaila Jurjeviča Ljermontova, našeg genijalnog pesnika. Svi se sećamo njegovih redova kada je pisao o Borodinu „Umrimo pod Moskvom, kao što su naša braća umirala!“ Ali, on je pisao i druge stihove: „Zbogom, prljava Rusijo, zemljo robova, zemljo gospode, i vi, mundiri plavi, i ti, njima odani narode“

Da li je on bio opozicionar? Naravno, bio je opozicionar. Jer, ako znate, sigurno mnogi ovde znaju kada je napisao „Pesnikovu smrt“ o Puškinovom ubistvu, jedan rođak je došao kod njega kući i, videvši šta je napisao, tražio mu da umekša tekst pesme.

On se toliko naljutio, da ga je pooštrio i napisao na kraju: „I nećete oprati svom vašom crnom krvlju pravednu krv pesnika“. On je, naravno, bio opozicionar u odnosu na vlast. Međutim, ja smatram da je bio patriota.

To je zaista veoma tanka granica. Jer, on je bio oficir, bio je veoma hrabar oficir, išao je pod metke za interese zemlje.

Granica između opozicionara i „pete kolone“ je unutrašnja, nju je teško videti spolja. U čemu se ona sastoji? Opozicionar se, čak i kad je veoma tvrd, do kraja bori za interese svoje Otadžbine. A „peta kolona“ su ljudi koji izvršavaju ono što nalažu interesi druge države, njih koriste kao instrument za postizanje političkih ciljeva koji su nama strani.

Ruski lider nije bežao ni od najoštrijih i najneugodnijih pitanja. Primera radi, nije se libio ni da ukaže da je pad cena nafte plod zavere Saudijske Arabije i SAD, naglasivši: „Mnogo je svakakvih razgovora. Priča se i da Saudijska Arabija i SAD na taj način žele da kazne Iran i da utiču na ekonomije Rusije i Venecuele. Možda je tako, a možda i nije jer se može raditi i o borbi tradicionalnih proizvođača protiv nafte iz škriljaca”.

Fakti prenose najvažnija novinarska pitanja i odgovore predsednika Ruske Federacije:

Anton Vernicki, Prvi kanal (ruske državne televizije):

Vladimire Vladimiroviču, da li je ovo što se sada dešava sa našom ekonomijom – kazna zbog Krima? Možda je vreme da se to pošteno kaže?

PUTIN: Ne, to nije kazna zbog Krima. To je kazna, preciznije, to je plaćanje zbog naše prirodne želje da se održimo kao nacija, kao civilizacija, kao država. A evo zašto. Ja sam već, odgovarajući na pitanje Vašeg kolege iz NTV, rekao da smo se mi posle rušenja Berlinskog zida, posle raspada Sovjetskog Saveza (takođe sam i u poslanici govorio o tome) potpuno otvorili za naše partnere. Šta smo uvideli?

Direktnu, punu podršku teroristima na Severnom Kavkazu. Direktnu, razumete li? Šta je to, zar partneri tako postupaju? Ja sad neću ulaziti u detalje, ali to je činjenica i svi to znaju. Po bilo kom pitanju, šta god da radimo, uvek nailazimo na probleme oponiranja i borbe s njima.

Setimo se kako se čitava zemlja pripremala za Olimpijadu 2014. Sa kakvim poletom i entuzijazmom smo sve to radili da bi smo priredili praznik ne samo za naše ljubitelje sporta, nego i za ljubitelje sporta u čitavom svetu.

Ali, očigledna je činjenica da su bile preduzete mere bez presedana i očigledno koordinirani pokušaji da se diskredituju i pripreme za Olimpijadu i sam tok Olimpijade. To je očigledna činjenica. Radi čega? Kome je to potrebno? I tako stalno.

U Valdajskom klubu sam pominjao naš najprepoznatljiviji simbol – medveda koji čuva svoju tajgu. Znate o čemu se radi? Ako nastavimo sa takvom analogijom, pada mi ponekad napamet misao: možda naš meda treba malo da sedi mirno, da ne juri prasiće i divlje svinje po tajgi, nego da se hrani jagodama i medom. Hoće li ga, možda, ostaviti na miru?

Neće ga ostaviti, zato što će uvek nastojati da ga stave na lanac. A čim uspeju da mu stave na lanac iščupaće i zube i nokte. U današnjem poimanju to su snage nuklearnog obuzdavanja. Čim se, ne daj Bože, to desi, ni med neće biti potreban, odmah će i tajgu dovoditi u red.

Zato što mi gotovo od zvaničnih lica mnogo puta čujemo da je nepravedno da čitav Sibir sa njegovim neizmernim bogatstvom pripada Rusiji. Kako nepravedno? A zgrabiti od Meksika Teksas – to je pravedno. A to što mi na svojoj sopstvenoj zemlji gospodarimo, to je nepravedno, treba je razdati. A, kasnije, čim iščupaju nokte i zube, tada meda uopšte nije potreban.

Zato se ne radi o Krimu. Radi se o tome što mi branimo našu nezavisnost, svoj suverenitet i pravo na postojanje. Upravo to svi mi treba da razumemo.

Ako smatramo da je jedan od problema koje danas imamo, efikasan, kao rezultat sankcija, uključujući i ekonomiju, a to i jeste tako, u ukupnom obimu problema ako uslovno uzmemo oko 25 procenata, verovatno je delovanje sankcija – 25-30. Ali mi moramo da shvatimo. Želimo li da se održimo i da se borimo, da se promenimo, i to na bolje, koristeći današnje pojave i našu strukturu ekonomije, da više budemo nezavisni, da prođemo kroz to ili hoćemo da našu kožu o zid okače. To je naš izbor. Krim nema ništa s tim.

Aleksej Anišćuk, agencija Reuters:

U poslednjih godinu dana Rusija je uvučena, reklo bi se, u jednu od najvećih kriza u svojoj novijoj istoriji. Sve je počelo od događaja u Ukrajini krajem prošle godine, nastavilo se pogoršavanjem odnosa sa Zapadom bukvalno do nivoa „hladnog rata”. Sada, poslednjih dana, vidimo duboku valutnu krizu, koja u potpunosti preti da preraste u finansijsku i ekonomsku, postoji takav rizik. Znam da ste Vi često skloni da za sve što se događa krivite neke spoljne sile, ali ja tačno znam da su neki predstavnici elita, ljudi iz Vašeg okruženja, najinformisaniji građani Rusije, uprkos svojoj javnoj retorici, često skloni da za neke stvari krive upravo Vas, kao čoveka koji u poslednjih 15 godina donosi sve ključne odluke u Rusiji.

PUTIN: Dajte poimenično…

Anišćuk: Nažalost, ne mogu: često se žale, ali žele da ostanu anonimni. Međutim, u poslednje vreme, zaista, u razgovoru s novinarima provlače se takve misli.

S tim u vezi, imam pitanje, neću da Vam oduzimam mnogo vremena: koliko ste sigurni u Vaše okruženje, u to da Vas bezuslovno podržava? I da li smatrate da postoji rizik od državnog ili čak dvorskog prevrata? O tome šta ćete da radite u slučaju „narandžaste” ili, ne daj bože, „crvene” revolucije govorili ste mnogo puta. A, da li imate neki plan za slučaj izdaje okruženja i dvorskog prevrata?

PUTIN: Što se tiče dvorskih prevrata, možete da budete mirni: mi nemamo dvorce, zato ne može biti ni dvorskih prevrata. Imamo zvaničnu rezidenciju Kremlj, ona je dobro zaštićena, i to je takođe faktor naše državne stabilnosti. Ali, stabilnost nije zasnovana na tome: ona je zasnovana na sledećem – ne može postojati nikakva čvršća baza od podrške ruskog naroda. Mislim da se nećete sporiti sa mnom da u glavnim sferama naše spoljne, pa i unutrašnje politike takva podrška postoji.

Zašto je to tako? Zato što ljudi srcem i dušom osećaju da mi (i ja, konkretno) delujemo u interesu ogromne većine građana Ruske Federacije.

Sada o tome ko je kriv, a ko nije za te ukrajinske događaje, od kojih je počela serija kataklizmi današnjice. Vi znate moj stav, mnogo puta sam govorio o tome da je izvršen državni prevrat, i to je ogromna greška. Istočna Evropa, naši susedi, uključujući Ukrajinu koja nije banana država. To nije ni Severna Afrika ni Somalija, gde se mogu eto tako pomoću nekih specijalnih sredstava, ili bojovnika, ili ljudi koji su nezadovoljni čak, možda, politikom svog državnog rukovodstva, izvoditi državni prevrati.

Vi kažete da ja nekoga krivim. Nikoga ja ne krivim – ja prosto konstatujem činjenice. Ali, takođe bez ulaženja u detalje i podrobnosti, reći ću Vam o diskusijama koje smo imali o tome s našim partnerima.

Znate za poznati sporazum između opozicije u Ukrajini i vlasti od 21. februara. Sporazum je potpisan, tri ministra inostranih poslova, kao garanti tog sporazuma, su ga potpisala: Nemačka, Poljska i Francuska. Imali smo razgovor s vrhom Sjedinjenih Američkih Država, sve vreme su nam govorili: samo da Janukovič ne primenjuje silu, samo da ne primenjuje silu. On je nije primenio. Rezultat – državni prevrat.

Nama kažu: „Pa, šta smo mogli da uradimo, situacija se otela kontroli, to se zove „eksces izvršioca” u krivičnom pravu”. Dozvolite, ako je to eksces izvršioca, šta bi vi trebalo da kažete, čak i ukoliko ne biste mogli da zaustavite te ekstremiste, koji su upali u zgradu predsedničke administracije i zauzeli zgradu Vlade? Trebalo je da im kažete: „Znate šta, momci, mi želimo da vas vidimo u Evropi, želimo da potpišete i ratifikujete sporazum o pridruživanju, vi ste deo evropske porodice. Ali, ako budete delovali tako, nikad nećete biti u Evropi i nikad vas nećemo podržati. Hajde se lepo vratite na sporazum od 21. februara, formirajte vladu nacionalnog jedinstva i radite zajedno!”

Uveren sam – da je bio zauzet takav stav -da sada ne bi bilo nikakvog građanskog rata u Ukrajini i ne bi bilo mnogobrojnih žrtava. Naše kolege su zauzele drugi stav: od kolačića na Majdanu prešli su na obećanja političke i ekonomske prirode. Uzgred, parice treba platiti ukrajinskom narodu, ali nema ništa od toga, niko ništa ne plaća. Novac praktično ne daju, sve samo preko međunarodnih finansijskih organizacija.

Zato smatram da je naš stav od početka bio apsolutno primeren i objektivan.

Sada što se tiče elita. Znate, postoji elitno vino, postoje elitna odmarališta – elitni ljudi ne postoje! Znate šta je „ruska elita”? To je onaj ko se trudi na svom poslu, to je seljak, to je čovek na čijim se plećima drži cela zemlja, vekovima se držala, drži se sada i držaće se. Sve ostale podele na nekakve elite smatram apsolutno neopravdanim. Postoje ljudi koji su bogati i siromašni, postoje ljudi koji su zdravi i siromašni, ali svi su oni jednaki pred zemljom, pred zakonom. Postoje i bogati ljudi koji su patriotski nastrojeni.

Vi kažete da su možda neki nezadovoljni. Naravno, čemu da se raduju? Oni su nezadovoljni. Ali, pitanje je kako oni misle da izađu iz te situacije: da budu stalno u položaju zavisnosti, stalno negde na udici?

Sada je jedna naša ruska kompanija registrovana negde u ofšoru, na nekim ostrvima, donela odluku o dividendama. Legalna kompanija koja, istina, radi u ofšor zoni, velika. Doneli su odluku. Znate šta je bilo dalje?

Pošto tamo ima neko od „sankcionisanih”, saopštili su im da su lokalni direktori rekli: „Ne, ne možemo da vam isplatimo novac za dividende, moramo da se prokonsultujemo. Oni im kažu: „S kim da se prokonsultujete? Dužni ste po zakonu”. – „Dužni smo, ali nećemo”. Oni kažu: „Pa, to je nečuveno i nasilje, tužićemo vas!» Znate šta su ovi uradili? Šta mislite, šta su uradili? Ne znate. Ja ću Vam reći: jednostavno su dali ostavke. Cirkus, dali su ostavke. A bez njihovog potpisa nema isplate. A posle, na te funkcije ne mogu nikoga da postave zato što je stigla komanda da se ne ide na te funkcije. To je to, novac se tako zaglavio.

Ako govorite o predstavnicima ruskog biznisa, da li oni žele tako da žive? Većina njih ne želi. Glavni zaštitnik interesa ruskih građana, čime god da se bave, uključujući preduzetništvo, može biti samo snažna ruska država.

Džon Simpson, Bi-Bi-Si:

Zapadne zemlje su gotovo jednoglasne u tome da je počeo novi „hladni rat” i da ste, pošteno govoreći, Vi takođe dali tome svoj doprinos. Mi praktično svaki dan vidimo kako ruski avioni izvode veoma opasne manevre u pravcu vazdušnog prostora zapadnih zemalja. Mislim da se to radi po Vašem nalogu, pošto ste Vi vrhovni komandant ruskih snaga i samo Vi imate mogućnost da šaljete rusku vojsku u blizinu drugih suverenih država, kako u pravcu Krima, tako i drugih zemalja.

Sada se suočavate sa velikim problemom kada je u pitanju ruska valuta. Vama je potrebna podrška, između ostalog, iz zapadnih zemalja.

Želim da Vam postavim sledeće pitanje: možda biste želeli da iskoristite mogućnost na ovoj konferenciji za medije da kažete zapadnim zemljama da ste sada spremni za to da se pozabavite rešavanjem problema u Ukrajini?

PUTIN: Veliko Vam hvala na pitanju. Prvo o našim vežbama, manevrima, razvoju Oružanih snaga. Rekli ste da je Rusija u izvesnoj meri dala svoj doprinos napetosti koja trenutno postoji u svetu. Rusija je dala svoj doprinos, ali samo u tom smislu što ona sve jače i sve tvrđe brani svoje nacionalne interese. Mi ne napadamo (u političkom smislu te reči), mi nikoga ne napadamo. Mi samo štitimo svoje interese. I nezadovoljstvo naših partnera, pre svih američkih, ima veze s tim što mi radimo upravo to, a ne s tim što mi sebi u sferi bezbednosti dopuštamo neke poteze koji izazivaju napetost.

Pojasniću. Vi govorite o letovima naše avijacije, uključujući letove strateške avijacije. Znate li Vi da je Rusija početkom 90-tih godina potpuno prestala da izvodi, kako je to činio Sovjetski Savez, letove strateške avijacije u udaljenim zonama patroliranja? Mi smo potpuno prestali, a američki strateški avioni s nuklearnim oružjem su nastavili da lete. Zašto? Protiv koga? Kome su pretili? Mi nismo leteli, i nismo leteli, i tako iz godine u godinu. I tek smo pre dve-tri godine počeli ponovo da letimo. Pa, ko provocira? Mi?

Imamo praktično samo dve baze u inostranstvu, i to na mestima gde postoji opasnost od terorizma: u Kirgiziji, nakon što su tamo došli bojovnici iz Avganistana, na molbu kirgiskih vlasti, tada predsednika Akajeva, i u Tadžikistanu – takođe na granici s Avganistanom. Mislim da ste i vi zainteresovani za to da tamo sve bude mirno. I to je osnovano, razumljivo i jasno.

Američke baze su po celoj zemaljskoj kugli. I Vi hoćete da kažete da se mi ponašamo agresivno? Ima li u takvom zaključivanju ikakve logike? Šta u Evropi rade američke oružane snage, uključujući taktičko nuklearno oružje? Šta rade tamo?

Slušajte, kod nas je budžet Ministarstva odbrane za sledeću godinu porastao, ali je on u dolarskoj protivvrednosti, da ne pogrešim, oko 50 milijardi. A budžet Pentagona je praktično deset puta veći – 575 milijardi, mislim da ga je Kongres usvojio nedavno. I Vi hoćete da kažete da mi sprovodimo agresivnu politiku? Ima li bar u tome logike?

Da li mi pomeramo svoje oružane snage prema granicama Sjedinjenih Država ili drugih država? Ko pomera NATO baze prema nama, vojnu infrastrukturu? Ne mi. Da li nas neko sluša, da li vodi bilo kakav dijalog povodom toga s nama? Ne, apsolutno nikakav. Uvek je samo jedan odgovor: „To nije vaša stvar. Svaka zemlja ima pravo da izabere svoj način zaštite bezbednosti”. Da, dobro. Ali, onda ćemo i mi da radimo isto to. Zašto je nama to zabranjeno?

I, na kraju, već sam govorio o tome i u poslanici – sistem protivraketne odbrane. Ko je jednostrano napustio sporazum koji je, nema sumnje, bio kamen-temeljac celokupnog sistema međunarodne bezbednosti? Mi? Ne. To su učinile SAD. Jednostrano su ga napustile. Stvaraju nam pretnje. Postavljaju elemente strateške PRO ne samo na Aljasci, već i u Evropi, i u Rumuniji, i u Poljskoj – direktno pored nas. I Vi hoćete da kažete da mi sprovodimo agresivnu politiku?

Pitanje je: da li mi želimo ravnopravne odnose? Da, želimo. Ali, uz bezuslovno poštovanje naših nacionalnih interesa i sferi bezbednosti, i u ekonomskoj sferi.

Mi smo 19 ili koliko već godina vodili pregovore o ulasku u STO. Učinili smo veoma mnogo ustupaka. I uvek smo smatrali da je to što je dogovoreno čvrsto kao armirani beton. Neću sad da govorim ko je u pravu, a ko u krivu. Smatram da smo mi u pravu u toku ukrajinske krize. I smatram da naši zapadni partneri nisu u pravu. Ali, pustimo to sad. Mi smo ušli u STO. Tamo postoje pravila. Kršenjem svih tih pravila i kršenjem normi međunarodnog prava i Povelje UN, ruskoj privredi su jednostrano uvedene sankcije, na apsolutno protivpravan način. Opet mi nismo u pravu?

Mi želimo da razvijamo normalne odnose u sferi bezbednosti, i u borbi protiv terorizma. Radićemo zajedno na neširenju nuklearnog oružja. Radićemo zajedno na takvim pretnjama kao što su trgovina drogom, organizovani kriminal, širenje teških infektivnih bolesti, uključujući Ebolu. Sve ćemo to zajedno raditi, između ostalog, sarađivaćemo i u ekonomskoj sferi, ako to budu želeli naši partneri.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom