Vesti

Ko upravlja krizom u Ukrajini?

Izvor: Dušan Proroković, FSK

Stvari se u Ukrajini ne odvijaju onako, kako su to planirali američki stratezi. Da, Rusija gubi informativni rat (u dobroj meri i sopstvenom krivicom) i zbog toga se često stiče sasvim drugačiji utisak. Ali, to je samo jedan sto na kojem se igra ova partija šaha. Rusi će snositi određene posledice (i već ih imaju) zbog gubitaka bitaka u informacionom ratu, ali na drugom stolu su vojne akcije u istočnoj Ukrajini, na trećem ekonomske veze sa EU, na četvrtom energetska bezbednost, na petom diplomatija, na šestom pitanje zločina protiv čovečnosti, na sedmom političko-ekonomska situacija u Kijevu. Na većini ovih, ostalih „tabli“ ruske figure su bolje stajale ili barem bile u pat-poziciji u odnosu na Zapad. Na stolovima pod brojevima od četiri do sedam Rusija je potrošila manje vremena i ova okolnost se u narednom periodu može pokazati kao ključna. Ovoga su bili svesni i mnogobrojni zapadni savetnici kijevskih vlasti. U njihovim očima, stvari na drugoj i trećoj tabli su takođe stajale loše. Žilavi otpor ustanika i Donbasu i Lugansku nije slomljen, a EU nije pratila SAD u procesu „ekonomske izolacije“ Rusije na način kako je to u Vašingtonu planirano.

Zbog svega, među „dobro obaveštenim“ izvorima ili, kako se još često govori, među ljudima bliskim „obaveštajnim zajednicama“ u našem delu Evrope, poslednjih nedelja se moglo čuti kako se „nešto gadno sprema“ u Ukrajini. Više kao nagađanje nego kao pouzdana informacija, govorilo se o tri moguća scenarija: prvo, da može doći do atentata na nekog od visokih zvaničnika iz Kijeva; drugo, da može biti trajno oštećen gasovod važan za snabdevanje EU; i treće, da je moguć incident u nekoj od ukrajinskih nuklearki (pretpostavka je bila baš u NE „Zaporožje“, geografski najbližoj Donbasu). Naravno, nepočinstvo ovakve vrste bi bilo od strane Zapada momentalno pripisano „pobunjenicima iz Donjecka“, a hitrom akcijom bi se tražilo i da budu proglašeni teroristima. Posle pisma savetničke „RAND korporacije“ (a koje su mediji obelodanili) kojim je Kijevu predloženo da sprovede „oštru kaznenu ekspediciju“ na istoku Ukrajine, uzmeđu ostalog i tako što će sve vojno sposobne muškarce iz Slavjanska odvoditi u logore , moglo se svašta očekivati. Moglo se svašta očekivati imajući u vidu i naša, srpska iskustva iz devedesetih. Posebno, imajući u vidu Markale i Račak. Ipak, i pored svega, teško je bilo prihvatiti da će neki bolesni um granatirati nuklearku.

Iako o opciji obaranja putničkog aviona nije bilo reči, teško bi bilo prihvatiti da neko može da izvede i ovako nešto. Cena ovakvog koraka je prevelika. Posle ovoga, teško je povući se nazad. Kod američkih teoretičara, ovakve situacije se opisuju kao „dodavanje gasa“. Amerikanci su strašno ubrzali. E sada, prvo pitanje je: da li je Ukrajina uopšte vredna toga? Ukrajina ima ogroman geostrategijski značaj, ali bi ovakvo „dodavanje gasa“ imalo smisla da se radi o hladnoratovskim vremenima.

Naravno, američko „dodavanje gasa“ ne tiče se Ukrajine, ono ima veze sa pokušajem pravljenja narandžaste revolucije na Blatnom trgu i rušenjem Putina. Otuda i ovakvo ubrzanje. Međutim, otvara se pitanje: šta ako im to ne uspe? Da bi usporili, biće im potrebno vreme i prostor. A dok to budu radile SAD, spašavajući sopstvenu glavu, drugi će se pregrupisavati na međunarodnoj sceni. Ukoliko naglo zakoče, završiće u jendeku. Ako su želele da nastave sa ovom igrom iscrpljivanja Rusije i maltretiranja Putina, SAD su mogle da i dalje naoružavaju Porošenka, mrcvare EU i produžavaju agoniju u celoj istočnoj Evropi od koje bi najveću štetu trpeli Brisel i Moskva. Nije im bilo potrebno radikalizovanje krize.

Sada, sve je drugačije. Dok istraga o obaranju malezijskog aviona još nije bila ni otvorena, predsednik SAD i premijeri Velike Britanije i Australije posredno su već označili krivca. Posle informativnog blic-kriga koji je organizovan u zapadnim zemljama, satanizacije Putina i pokušaja mobilisanja javnog mnjenja protiv Rusije, više ništa nije isto. Na prvom stolu, na kojem su ionako imali najveću prednost, Amerikanci su zaigrali najagresivnije. Ovde treba podvući da je preduzeta kampanja imala ograničen efekat u većini ostalih zemalja na svetu, koje nisu pod kišobranom „zapadnog bloka“ (pre svega u Kini), ali i da je globalna televizija RT uspela da, u makar nekoj meri, amortizuje udar. Međutim, ostaje otvorena partija na ostalim stolovima. I tu sada Putin može (sve veći broj ruskih analitičara govori i da mora) da preduzima niz koraka, kojih se do sada libio. Između ostalog, i zbog toga što su u samoj Moskvi uticajni krugovi zagovarali takozvani „meki pristup“ i davali prednost tajnoj diplomatiji. Na drugoj tabli Rusija može obimnije i sveobuhvatnije da podrži ustanike u Donjecku. U svakom pogledu. Jer, bez obzira na povike Andreasa Fog Rasmusena, ruska pomoć ustanicima je bila tek simbolična, mnogo manja nego što je pomoć NATO-a ukrajinskoj vojsci i „kaznenoj ekspediciji“. Na trećem stolu može, da sa jedne strane ponudi izvesne koncesije zapadnim kompanijama (što se već izgleda radi po pitanju eksploatacije gasa na novim nalazištima), a sa druge strane da pripreti. Ipak se na njenoj teritoriji ostvaruju „masni profiti“. Takođe, moguće je i ubrzavanje procesa istiskivanja dolara iz „gasnih poslova“, što će naneti nezanemarljiv udar SAD. Na četvrtom će se tek bitka razviti kako se bude bližila zima i tada će se mnogi setiti da i nije bilo baš pametno uvoditi sankcije Rusiji. Na petom stolu je možda i najviše slobodnog prostora, pa određenim političkim i diplomatskim merama Moskva može pokvariti računice SAD u raznim delovima sveta: od toga da zabrani korišćenje NATO-u „vazdušnog mosta“ ka Avganistanu preko svoje teritorije, do toga da Iranu isporuči sistem protivvazduhoplovne odbrane S-300. Na šestoj tabli će se očigledno nastaviti insistiranje na istragama, kako onim počinjenim od strane „ukrajinske kaznene ekspedicije“ do ove poslednje, koja se tiče obaranja putničkog aviona. Na kraju, na sedmom polju će se igrati dugoročno i čekati sve „blagodati“ ukrajinskog ulaska u trgovinski aranžman sa EU. Da li će i kako koje mere koristiti, na kojim poljima će zaigrati agresivnije, a gde će se pasivizirati Putin, ostaje da se vidi. U krajnjoj liniji, to i ne zavisi samo od njegove strategije, niti od odnosa snaga u njegovom okruženju, već i od akcija druge strane.

A šta će raditi druga strana? Po svoj prilici, još neko vreme će nastaviti sa dodavanjem gasa. Kao u ostalom i u svim dosadašnjim krizama: od jugoslovenske do sirijske. Izgleda da drugačije i ne ume. Jer, da je bilo želje za drugačijim pristupom, neko bi sa pažnjom saslušao Henrija Kisindžera i njegove predloge o neophodnosti deeskalacije posle vraćanja Krima pod okrilje Rusije. Ovako, na proizvođenje krize u Kijevu i rušenje Janukoviča usledio je odgovor na Krimu; potom je radikalizacijom stava prema Rusima usledio odgovor u Donbasu; zatim je surovim zločinima protiv stanovništva Donjecka i Luganska otvoreno pitanje stvaranja Novorusije; pošto je ta ideja zaživela, sada se pokušava organizovati politički juriš na Moskvu. Na američko dodavanje gasa Rusija je uvek reagovala, mada se zbog njene lošije pozicije na prvoj tabli to nije uvek u medijima videlo niti tako predstavljalo. Reagovaće i sada, kada je ulog povećan, a kriza verovatno počela da izlazi iz okvira ukrajinskih granica. Za SAD, sada je teško da se povuku; za Putina, to je nemoguće.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom